Što su Sloveniji donijele pobune 2012-2013 i što iz toga možemo naučiti u regiji?

Large_zelja_22.2__1_

Na tribini »Što su Sloveniji donijele pobune 2012-2013 i što iz toga možemo naučiti u regiji?«  u srijedu 22. veljače u 18 sati, u klubu MaMa, o istraživanju prosvjeda, kojima su slovenski građani tražili promjene u političkoj, ekonomskoj i društvenoj sferi, govorit će istraživačice i istraživači Mirovnog inštituta, Fakulteta za družbene vede i Fakulteta za humanistične študije.

Na tribini sudjeluju Mojca Pajnik, Simona Zavratnik, Lana Zdravković, Iztok Šori, Peter Sekloča, a moderator je Mario Kikaš.

Sloveniju je 2012. i 2013. godine potresao niz prosvjeda, najmoćnijih i najbrojnijih od njezine samostalnosti. Ti prosvjedi na različite su načine artikulirali nezadovoljstvo političkom (kriza predstavničke liberalne demokracije), ekonomskom (kriza kapitalizma odnosno neoliberalizma) i socijalnom (porušeni društveni konsenzus) sferom. 

Istraživačice i istraživači Mirovnog inštituta (Mojca Pajnik, Lana Zdravković, Iztok Šori, Marko Ribač), Fakulteta za družbene vede (Simona Zavratnik) i Fakulteta za humanistične študije (Peter Sekloča) posljednjih su se nekoliko godina posvetili istraživanju političkih posljedica pobuna u Sloveniji 2012-2013.*

Pobune, kako su prosvjede nazivali sami sudionici, započele su kao spontani izrazi bijesa u tranzicijom opustošenom Mariboru. Kao posljedica sistemskog i sistematičnog onemogućavanja političke participacije i agresivnog produbljivanja ekonomske i socijalne nejednakosti, brzo su se raširile po cijeloj Sloveniji. Unatoč tome, o »pobunjenicima« ne možemo i ne želimo govoriti kao o homogenoj cjelini. U pobunama su nastupale različite, međusobno i potpuno suprotne inicijative, organizacije i pojedinci s različitim interesima, vizijama i strategijama za njihovo ostvarivanje.

Jasno je da se je radilo o lokalnoj manifestaciji globalne pojave, koja se širi po cijelom svijetu kao fenomen »globalnog permanentnog rata« (N. Chomsky) odnosno »permanentnog izvanrednog stanja« (G. Agamben). Kao odgovor se generalno nude dvije vrste (političkog) djelovanja. Jedan je unutar postojećeg sistema parlamentarne liberalne demokracije, to jest unutar »mogućeg« i pretpostavlja ustanovljenje novih »lijevih« stranaka, koje bi sistem mijenjale iznutra. Drugi, koji pod geslom »Niko nas ne predstavlja!« zastupaju autonomni, samoorganizirani, radikalni kolektivi, tražeći drugačije oblike političkog djelovanja, i tako djeluju na području »nemogućeg«, odnosno na iznalaženju načina da »nemoguće postane moguće«. 

*Temat »Družbena gibanja in alternativna politika: vstaje v Sloveniji 2012-2013« sa tekstovima ovih autora je izašao u reviji Družboslovne razprave (XXXII / 82), 2016 i besplatno je dostupan ovdje: http://druzboslovne-razprave.org/stevilka/2016/82/

Preporučite članak: