15 godina Centra za mirovne studije

Large_cms-logo

Godine 2012. obilježili smo 15 godina od formalne registracije naše organizacije. Puno ljudi je doprinijelo razvoju i rastu CMS-a pa nećemo ni pokušati nabrojiti sve. Nadamo se da će dostajati jedno veliko >>>hvala vam!<<< U nastavku možete pročitati tekst o počecima Mirovnih studija, kao i preuzeti .pdf verziju publikacije "15 godina CMS-a".

O POČECIMA MIROVNIH STUDIJA U HRVATSKOJ (Goran Božičević)

O potrebi osnivanja Centra za mirovne studije pričalo se još 1993., u uredu Antiratne kampanje Hrvatske u Tkalčićevoj 38. Razgovarali smo kako će nam, jednom kada se završi rat na prostoru bivše SFRJ, trebati Mirovni studiji. Za refleksiju na sva ratna i anti-ratna događanja i za temeljitiju pripremu da se ratovi ne ponove. Meni se tada činilo da govorimo o nekoj dalekoj budućnosti kada ćemo imati Mirovne studije, no uspjeli smo ih stvoriti već za četiri godine.

Sredinom 1995. počeo sam intenzivno raditi na pripremi nečega što se zvalo (tj. trebalo zvati) «Trening za voditelje projekata Socijalne obnove». Ideja je bila multiplicirati iskustva Volonterskog projekta Pakrac, pokrenuti slične kampove s međunarodnim volonterima i na drugim rubnim područjima s tadašnjom 'Republikom Srpskom Krajinom', omekšavati tu granicu (tada i bojišnicu), pretpostavljam - potaknuti mirnu re-integraciju, no nisam siguran da sam tada to tako zvao.
Ali 1995. je godina Bljeska i Oluje, nestanka RSK, tako se umjesto zamišljenog treninga, desila krajem listopada petodnevna MIRamiDA - Prvi trening iz izgradnje mira u post-YU zemljama, s 11 sudionica/ka iz Hrvatske i BiH te čak 19 voditelja/ica radionica i predavača/ica iz Hrvatske, Srbije, UK, Poljske, Kanade...

MIRamiDE su se brzo dešavale u slijedećim mjesecima: opet Pakrac pa Gornji Vakuf/ Uskoplje (nedugo nakon Daytona) pa MIRamiDA 4, treća u Pakracu. Prva VELIKA, sedmodnevna MIRamiDA, u lipnju 1996, nakon koje smo rekli - ovo nije običan trening, ovo je puno više. Pamtim gostovanje pakračanina Davora Grbca, jednog od zapovjednika HV u Bljesku te njegov razgovor s predratnim susjedom Goranom Labusom, koji je cijelo vrijeme rata bio na 'drugoj strani'. Sudionici iz BiH od kojih mnogi rade edukacije danas, Rašo iz Sarajeva ih i organizira za suce i tužitelje iz cijele BiH. Barba Antu Luetića niti 72 godine života nisu pokolebale da iz Dalmacije potegne do Slavonije i aktivno sudjeluje i sa budućim izdavačem Mrakom Strpićem. Uspjeh i kompleksnost pristupa na ovoj Miramidi ohrabrili su nad te smo počeli koristiti naziv Centar za mirovne studije, Pakrac.
Bili smo projekt ARK-a, imali unajmljenu kuću u centru Pakraca, ugošćavali razne sastanke i druge projekte (Centar za žene žrtve rata, Centar za mir iz Osijeka, Koordinacioni sastanci UNHCR-a i drugih NVOa, itd).
Bili smo nas troje: Melita Jureša s Raba, Alex Melbourne iz Engleske i ja.
Podržavali su nas Soros, Nizozemska i Američka ambasada a mene plaćali britanski kvekeri.

Ključan trenutak je ipak sastanak na Rabu, u rujnu (ili listopadu?) 1996., u kući Melitinih roditelja. Sazvan kako bi se pokrenuli Mirovni studiji okupio je mirovnjake iz Hrvatske, UK te SAD-a/ Njemačke: Melita Jureša, Vanja Nikolić, Vesna Teršelič, Ognjen Tus i ja iz Hrvatske, Alex Melbourne i Sophie Reynolds iz UK, Paul Stubbs UK/ Hrvatska te Eric Bachman iz SAD/ Njemačke, dok je Marina škrabalo bila spriječena polaganjem zadnjeg ispita na fakultetu .
Sastanak na Rabu vodili smo na engleskom i snimali na audio kazete. Trajao je tri dana i pokazao se kao iznimno naporan. Najviše je kritike bilo usmjereno prema meni «Zašto ga nisi pripremio? Gdje je dnevni red? Ciljevi? Pripremni materijali ? Objasni nam svoju viziju pa ćemo se onda mi moći očitovati o njoj.»
Naravno, da je kritika zaslužena - no važno je pogledati u razloge moga izbjegavanja
detaljnije pripreme osnivačkog sastanka Mirovnih studija: to je trebala biti ideja i vizija cijelog niza ljudi a ne samo jednog čovjeka. Iako to i nije opravdanje, mislim da je važno naglasiti da je Centar za mirovne studije te Mirovni studiji sami, oduvijek bili i zamišljani i stvarani od strane niza ljudi, od kojih sam ja u samom početku bio najvidljiviji i odigrao ulogu katalizatora pa ponekad i voditelja procesa, no proces je aktivno uključivao mnoge.

Nakon Raba, oformili smo uz Ericovu pomoć dvije e-mailing liste APC/CPS/INTERNAL i APC/ CPS/ DISCUSSION ( APC - Association for Progressive Communication, CPC za Centre for Peace Studies) te smo tako bili tehnološki među najnaprednijim organizacijama u zemlji (bilo je to 1996!, godinama prije Interneta kakvog poznajemo danas) a u tim je ušla Marina škrabalo nedugo nakon toga i Nick Wilson, pakrački volonter s iskustvom organiziranja edukacija u dvadesetak azijskih država za Amnesty International. Stvoreni su temelji organizacije, struktura i kostur programa, te je u proljeće 1997 i registriran Centar za mirovne studije.
Prelomna je odluka bila, odlazak iz Pakraca u Zagreb, donesena na teškom sastanku u dva dijela. Prevagnuo je argument da CMS želi raditi programe širom Hrvatske i regije, a to je iz Zagreba mnogo lakše, tim više što nas je većina i živjela u Zagrebu tada..

Pripreme za pokretanje Mirovnih studija trajale su od jeseni 1996. pa do jeseni 1997.


Bio je to za nas IZUZETNO TEŽAK proces. Otpor akademske zajednice, dijela NVOa, istaknutih pojedinaca. «Otkuda nama pravo ?» vrtilo se u razgovorima, predlagalo da se nazovemo Centar za izgradnju mira. Vanja Nikolić je u proljeće 1997. prešla iz Boarda CMS-a u Izvršni tim i to je bilo ključno pojačanje, stvoren je jak tim domaćih ljudi posvećenih stvaranju Mirovnih studija. Okrugli stol o pokretanju Mirovnih studija održan je u Novinarskom domu u svibnju 1997, bio je to naš prvi izlazak u javnost. Zapravo je bio prilično uspješan, no svi ćemo ga se sjećati po žestokom napadu Žarka Puhovskoga na nas, naš način prezentacije, našu nekompetentnost. Pa - ako smo taj napad preživjeli - mogli smo ići dalje. Maja Uzelac i Biljana Kašić zdušno su nas branile, no ulazak aktivista u akademski zabran bio je primjećen i nedobrodošao.
Kao melem na ranu, pamtim iz tog doba podršku Nenada Zakošeka i njegovo neupitno: «Naravno da imate pravo pokrenuti Mirovne studije.»

Rujan 1997. i poziv za upis na Mirovne studije. Dogovorili smo se za čitavu stranicu u tadašnjem Tjedniku i uspjeli ispregovarati nekih 10ak posto popusta.
Večer prije odlaska u tisak, naš je poziv - isti kao i plakat - dizajnirao ga Rutta iz Arkzina, konačno gotov, nosim ga iz Arkzina u Tjednik, a glavni urednik, kada ga je vidio rekao je glasno: Wow! I bio je impresivan, donio nam odmah 50% popusta i mnoštvo zainteresiranih za upis.

Iako smo planirali upisati 20ak ljudi, zatečeni kvalitetom prijavljenih odlučili smo primiti dvostruko više i krenuti sa paralelnim programom: svakog utorka i četvrtka, na dvije lokacije u Zagrebu, od 17 - 21h, za grupe od po preko 15ak polaznica/ka!

Mnogi iz te generacije su već dali veliki doprinos izgradnji mira u Hrvatskoj i šire, kroz nagrađivane novinske članke, razvojem niza edukacijskih i drugih programa za mlade, vjernike, branitelje, stradalnike.

Tako su u jesen 1997. pokrenuti Mirovni studiji u Hrvatskoj.

Zašto baš kao program nevladine udruge?

Detaljnije analize će biti potrebne. Moj je dojam da smo mi, aktivisti/ce ARK-a, kroz intenzivan rad na izgradnji mira na terenu, prije svega u podijeljenom i razrušenom Pakracu, došli u jedinstvenu priliku učiti iz prve ruke, radeći sa više od četiri stotine volontera, civila, iz preko 20 zemalja, koji su sami platili svoj put i smještaj u Pakracu, kako se (ne) gradi mir u post ratnom području. Radeći na iznimno osjetljivom projektu, na obje strane umjetne granice zemlje u ratu, surađujući sa nizom UNovih i drugih međunarodnih agencija i misija vidjeli smo lice i naličje «intervencije treće strane». Imali prilike učiti na edukacijama, radionicama, konferencijama u Austriji, Njemačkoj, Mađarkoj, Italiji, švicarskoj, SADu, ...
Ubrzo smo saznali da je ono što mi radimo - novo, nikad dosad rađeno, inovativno , eksperimentalno i jako važno ( vidi Larry Minear « Reconcilliation Across Border - Experiment in Croatia» za Local capacities for Peace, 1994).
Mirovni studiji izrasli su iz nagomilanih iskustava edukacije mreža ARK-a , pogotovo Malog Koraka te ženskih grupa u Hrvatskoj te neposrednog rada na terenu, prvenstveno u Zapadnoj Slavoniji.
To što tada nismo uspjeli ostvariti značajniji kontakt sa Sveučilištima u Hrvatskoj (no stalno smo imali odlične veze s raznim svjetskim uključujući i vodeći Odjel za mirovne studije u Bradfordu, UK), nije nam umanjivalo nadu da će se vremena promjeniti i protok znanja i ljudskih resursa osloboditi okova formalizama.


Goran Božičević
Voditelj Centra za mirovne studije
1996.-1999.

Grožnjan, 2. srpanj 2006.

 


._CMS_15_GODINA.pdf (82 Bytes)
Preporučite članak: