Aktivizam u radu na socijalnoj pravdi - primjeri iz Bosne i Hercegovine

Large_11038575_832930156801622_2314830518479984500_n

U suradnji Mirovne akademije iz Sarajeva i Mirovnih studija u utorak, 19. svibnja, razgovarali smo s Tomislavom Tomaševićem iz Heinrich Boell Stiftunga, Eminom Eminagićem, aktivistom iz Tuzle i Emirom Hodžićem, aktivistom iz  Prijedora.  

Tema razgovora bila su sve prisutnija pitanja socijalne pravde i ekonomske nejednakosti u kontekstima etničkih podjela u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Troje aktivista govorilo je iskustvu dosadašnjih prosvjeda u Bosni i Hercegovini, prije svega Protesta za Jedinstavni matični broj (JMBG) u 2013. i februarskih prosvjeda 2014. Kao i o novim modelima organiziranja, fokusima i potencijalnim savezništvima.

Tomislav Tomašević, govoreći o aktualnim pitanjima u Hrvatskoj i susjedstvu, izlaganje je započeo pozivajući nas da razmislimo o čemu odlučuje demos u trenutcima kada demokracija postaje svelegitimirajući pojam kako za nacionalističke stranke, tako i za kapitalističku elitu. Nakon dugogodišnjeg usmjeravanja na prava nacionalnih manjina, smatra Tomašević, civilno društvo prisiljeno je se suočiti se s obespravljenom ekonomskom većinom i samim time, sa zahtjevom da promjeni matricu djelovanja i potraži prostor za solidarnost koja će ići van identitetskih matrica.  Zaustavljanje privatizacije javnih dobara i demokratizacija upravljanja u ekonomskoj sferi predstavlja jedan od koraka u tom smjeru. 

O posljedicama zanemarivanja radničkih prava Emin Eminagić je govorio kroz primjer Dite, tvornice iz Tuzle čije su  radnice iz dana u dan trpjele srozavanje svojih prava i egzistencijalnih uvjeta što je kulminiralo štrajkom za pokretanje proizvodnje. Februarski prosvjedi, koji su se i proširili iz Tuzle, predstavljali su direktnu posljedicu takvih višegodišnjih politika. Radnice Dite, još čekaju 57 plaća. Masovan odaziv  prosvjedima i formiranje plenuma građanki i građana izborio je u tom smislu važnu pobjedu stavljanjem riječi siromaštvo, socijalna pravda i jednakost u fokus i vraćanjem istih pojmova u medijski diskurs. 

Iako su očekivanja od prosvjeda bila velika, Emir Hodžić smatra kako ne treba podcjenjivati učinak, kako „februarskih“ prosvjeda, tako ni  protesta za „JMBG“ ili „Za park“ u Banjaluci koji su im prethodili. U ovim prvim, smatra,  do tada poniženi radnici, koji su još uvijek imali sjećanje boljih radnih uvjeta, izlaskom na ulice postali su politički subjekti. Unatoč brojnim pokušajima medijskih spinova i diskreditiranja protesta zbog nasilja, fokus protesta, smatra, pokazao se i usmjeravanjem nasilja prema simbolima vlasti. 

Organizacije i pojedinci koji zajednički rade na procesima ekonomske demokratizacije ili suočavanja s prošlošću upravo zbog usmjerenosti na izvore nasilja mnogo više brinu političke elite nego ekstremni nacionalisti i klerofašisti.

Borba koja predstoji otežana je stalnim inzistiranjem na identitetskim matricama koje Bosnu i Hercegovinu održavaju u „hladnom miru“, a u Hrvatskoj se očituju u okretanju ekonomski obespravljenih protiv identitetskih manjina. Potencijal koji se pokazao u prosvjedima i iskustvo koje je donio rad u plenumima, složili su se aktivisti,  stoga treba usmjeriti u stvaranje  savezništva i rad na dugoročnim strategijama baziranim na solidarnosti.

Prosvjedi u BiH, Hrvatskoj i Makedoniji, zaključio je Tomašević,  pokazuju da ono što smo nazivali demokratizacijom ipak nije završen proces i otvaraju nam pitanje što je i što bi mogla biti demokracija.

FOTOGALERIJA i SNIMKA TRIBINE

Autorica teksta: Jasna Račić, Mirovni studiji

Tribina je organizirana u sklopu projekta međunarodne razvojne suradnje: Suradnja novih društvenih pokreta i organizacija civilnog društva u radu na društvenoj promjeni koji financijski podržava Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

 

Preporučite članak: