Izgradnja mira se u Hrvatskoj počela sustavno prakticirati taman kada se i pojavila u vokabularu UN-a. U vrijeme kada je zaživio Austrijski studijski centar za mir i rješavanje sukoba u nama bliskom Stadtschlainingu[1], s prvim edukacijskim programima Izgradnje mira. Godina je 1993. Pokreće se Volonterski projekt Pakrac. Trajat će do kraja veljače 1997. Pionirski pokušaji građenja mira. Iz rada u Pakracu niče MIRamiDA - Prvi treninzi građenja mira u postjugoslavenskim zemljama, od 1995. godine. MIRamiDA obitelj je velika i razgranata, sa preko sedamdeset višednevnih radionica, oko dvije tisuće ljudi uključenih.

Nakon naprednih, regionalnih, desetodnevnih MIRamiDA Plus - prirodan su korak bili Mirovni studiji.

Mirovni će studiji 2017. na dvadesetu godišnjicu Centra za mirovne studije iz Zagreba reći da su im korijeni u Volonterskom projektu Pakrac. Danas je to nekih četristotinjak[2] 'polaznica/ka', upravo kao i međunarodnih volontera ranih ratnih 90ih u Pakracu. Paralele? Da, svakako.

Mir smo počeli graditi ustajanjem ujutro u 5h u zgradi bez tekuće vode, bivšoj Pedagoškoj školi u Pakracu, srpnja 1993. Sat kasnije bili smo ispred Konstruktora i kretali u čišćenje ruševina zajedno sa još dvjestotinjak Pakračanki/a. Osjećali smo, naslućivali da to nije samo to, ima još, nije samo čišćenje cigli. Ima još. Od prelazaka linije razgraničenja/minirane prema tadašnjoj RSK do pomaganja izbjeglicama iz Sirije, Afganistana, Iraka dok prolaze Hrvatskom dva desetljeća kasnije. Sve je to isto.

Izgradnja društva u kojem želiš živjeti. Prelasci zidova raznih, ponajviše onih u glavama.

Koja je veza Izgradnje mira i Hrvatske? Ima ih raznih i mnogo, a istovremeno i nema baš. Kako to?

Mirna reintegracija Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema 15.1.1996. - 15.1.1998 uz misiju UNTAES i danas se navodi kao jedna od najuspješnijih mirovnih operacija UN-a. Niz je ljudi zaslužno za to, najprepoznatljiviji su u Hrvatskoj Vesna Škare Ožbolt, Joško Morić i Ivica Vrkić,  general Jaques Paul Klein na čelu UN misije.  To jeste bila Izgradnja mira. Prototip. Od vrha države do najmanjeg sela i obrnuto. S prekograničnim suradnjama, nizom mirovnih i udruga za ljudska prava uključenih, sa sjajnom međunarodnom ekipom.

No Hrvatska je odabrala drugi put. Mirna se reintegracija u nacionalnom narativu gotovo i ne spominje. Kamoli da je uz bok vojno policijskim akcijama Bljesku ili Oluji.  U Vukovaru ima problema, u Kninu nema. U Vukovaru ima (previše) Srba, u Kninu nema. Možda ih nema 'previše' no glasni su, vidljivi, politički organizirani, to smo im sve Erdutskim sporazumom dali. Tako govori i dalje dominantni nacionalistički diskurs.

Ne kaže da je Mirna reintegracija prerano završila, da su dvije godine kratak rok, da se moralo nastaviti raditi, na terenu, godinama, desetljećima. Izgradnja povjerenja, uključivanje ratnih veterana - obiju strana - u mirovne procese, pronalazak svih nestalih i svih masovnih grobnica, primjerena obeštećenja žrtvama, primjerene kazne počiniteljima, svim. Mirovno obrazovanje u svim školama. Mirna reintegracija je sjajan poduhvat, no odabrali smo da se s njim ne hvalimo, da ga maltene kao nekog 'krivca' sagledavamo.

Ima jedan mirovni dragulj koji se na Mirnu reintegraciju nadovezao 1999 u mjestima Bilje, Beli Manastir, Berak, Dalj, Tenje, Vukovar, Okučani te Novo Selo, Kolibe i Zborište u Posavini, BiH.

Mirovni timovi[4] osječkog Centra za mir, nenasilje i ljudska prava okupili su 36 ljudi u 10 timova u periodu od 5 godina. Brojevi su impresivni, ali iza njih je mnogo dojmljivija priča. Ne ona koja će nam reći da su domaći, povratnici, ostalnici, doseljenici i drugi širom raširenih ruku dočekali dugo željene mirotvorce.

Ne. To je niz, mnoštvo točnije, osobnih priča o nepovjerenju, neprepoznavanju, sumnji, uspostavi kontakata, upoznavanju, međusobnom učenju, prvim kavama, ispipavanju terena, pa sve do zajedničkih akcija, suradnji, priča o prijateljstvima, izrastanjima od etiketom povratnika obilježene osobe u odgovornog građanina. Izgradnja zajednice se to zove, izgradnja države to jeste, svakako izgradnja trajnoga mira.

Posebni po studioznoj pripremi, planiranom višegodišnjem djelovanju, točnije - življenju u zajednicama, jedinstvenosti i ambiciji. Prvi je to projekt koji je “povukao” EU fondove, tada i danas značajnih 1,1 milijuna eura, iako, ako gledamo po uključenoj osobi, na dan to iznosi tek oko 30 eura uključujući sve troškove, programske, životne, honorare.

Najveća mu je mana da je prestao i nije (još) ponovo zaživio. Nismo još kao društvo zreli prihvatiti da, u složenim poslijeratnim zajednicama, stalno prisustvo izabranih, educiranih i podržavanih mirovnih radnika blagotvorno djeluje na nužno potrebnu izgradnju zajednice. Ili možda danas jesmo?

Mirovni su timovi bili velik projekt iako za njih skoro nitko u Hrvatskoj ni danas ne zna, a malo ih je izvan lokalnih zajednica i tada znalo. Kultura nenasilja je odgovor, onaj nužni, pravi, dubinski, na  pojavu „antićiriličnog“ raspoloženja, na frustracije još uvijek velikim brojem od gotovo 1600 nestalih. Isto tako, kultura nenasilja naprosto ne postoji u vidokrugu donosioca odluka, ako i uđe, jasno je da nije poželjna. Nenasilju nema mjesta u hrvatskoj politici, znači i stvarnosti. Najveća vrijednost ovoga pothvata je što je dokazao da su prisustvo, življenje, rad u ratom stradalim zajednicama potrebni - mirovni procesi se neće dešavati sami po sebi, a ako i dođu izvana upitno je kako će zajednica na njih reagirati i hoće li ti procesi biti doživljeni kao mirovni.

Izgradnja mira nije u Hrvatskoj institucionalizirana. Nema je u strateškim dokumentima, stranačkim programima, saborskim odborima. Mir smo izgradili, možemo ga samo izvoziti, lakonski se objašnjava. Zato nije ni čudo da zaboravu prijeti jedan drugi biser mirovnjaštva.

Škola mira Mrkopalj[5] sinonim je za mirovnu edukaciju, ali i pomirenje u Hrvatskoj. Za sada samo među znalcima, uskoro možda i za širu javnost.  Ima jedna iznimka kada spominjemo rad na pomirenju, jedan, matematički rečeno „singularitet“, mjesto koje pravilima prkosi - Mrkopalj. U srcu Gorskog Kotara, Gorani se nisu dali zaratiti. Jedino područje značajnije naseljeno s etničkim Srbima gdje rat nije zaživio. Jednostavno je reći da je za to jedan učitelj zaslužan, Franjo Starčević, iako nije mnogo ni krivo. Škola mira Mrkopalj jest bio Franjo, ali i mnogi drugi. Vjerojatnije je da je kroz trud, entuzijazam i energiju Franje Starčevića progovarao duh Gorana, svih onih ljudi koji nisu htjeli mrziti, jer planine, šume i životinje nisu plodno tlo za ljudske slabosti. Mrkopalj je vjerojatno jedino mjesto u Hrvatskoj, a među rijetkima na cijelom Balkanu, gdje je pomirenje uvijek stanovalo, bilo dobrodošlo, njegovano, zalijevano, oblikovano dječjim rukama u mnoštvu radionica. U Mrkoplju su skladno funkcionirala ateistički odgojena djeca, polaznici mnogih radionica, kampova, programa, i djeca vjernici raznih vjera, učiteljice isto takve, financirane iz raznih izvora, nerijetko baš vjerskih, mnoštvo domaćih ljudi koji se mirovnjacima ne bi nazivali, iako bez lokalne potpore Škola mira ne bi toliko dugo opstala i lokalno ukorijenjena bila. Hrana je stizala od Hrvatske vojske, ne nije greška, ta suradnja jeste postojala, nije zapisano da se itko žalio, i pokazuje koliko Škola mira nije bila zatvorena već, kako pomirenje i traži, otvorena.

Šetajući atlasom iznimnih primjera Izgradnje mira u Hrvatskoj nailazimo na uključivanje branitelja u Izgradnju mira.[6]  Prvi organizirani susret branitelja i mirovih/aktivista za ljudska prava održan je u lipnju 2004. godine baš u Školi mira u Mrkoplju. Trodnevni skup počeo je oprezno, no ubrzo se otkrilo da su svi prisutni ionako već otvoreni za suradnju, te je zaključeno da treba pozvati predstavnike velikih i utjecajnih udruga. To se i dogodilo u travnju 2005. godine u Selcu.

Naslov “Uloga branitelja u izgradnji mira u Hrvatskoj i regiji” privukao je više nego reprezentativan uzorak populacije koja se do tada na skupovima izgradnje mira nije viđala: zapovjednici brigada, zatočenici srpskih logora, udruga Vukovarske majke, HVIDRA. Težak skup, visoke koncentracije, konstruktivno je priveden kraju. Početak rijetko uspješnog uključivanja ratnih veterana u procese izgradnje mira. “Hoćete li nas naučiti kako razgovarati s onima s kojima se ne slažemo?” poziv je organizatorima skupa u Selcu uputio tadašnji predsjednik zagrebačke Zajednice udrugaHVIDRA. Slijedio je niz radionica i većih skupova te registracija udruge IZMIR – Inicijativa za izgradnju mira i suradnju. Iako IZMIR nije zaživio punim plućima te se ubrzo ugasio, vrijedan je pokušaj stvaranja zajedničkog prostora u kojem ratni veterani (s tim jakim identitetom) i mirovnjaci surađuju. Niz je branitelja pohađao i završio Mirovne studije zagrebačkog Centra za mirovne studije, ugostili su i beogradske Žene u crnom, jedino nacionalno savjetovanje u procesu Koalicije za REKOM[7] održano je baš u Hrvatskoj, a registrirana je i udruga I.S.P.I.T.p (http://organizacija-ispitp.hr/) koja radi na uključivanju branitelja u civilno društvo. [8]

 U periodu od 2004. do 2009. godine napravljen je iskorak koji bi u današnjoj situaciji u Hrvatskoj itekako dobro došao. Iskorak vrijedan u svjetskim mjerilima. Mirovni rad, onaj pravi, nenasilni, na terenu, s ljudima, vrijednosni, ali ne isključujući – sreo se s hrvatskim braniteljima, onima iz najvećih udruga, invalidima, zapovjednicima postrojbi, brigada.

I dok je DDR maltene poštapalica svima koji se ratnim veteranima nakon oružanih sukoba bave: Demobilisation, Disarmament, Reintegration – razvojačenje, razoružanje, reintegracija, u Hrvatskoj se otišlo korak od sedam milja dalje. Ratni veterani, branitelji aktivno su se uključili u procese izgradnje mira.

To da Izgradnje mira u Hrvatskoj nema u politici, svakako jeste zabrinjavajuće. Izgradnja mira traži otvorenost, hrabrost, spremnost na sagledavanje vlastitih grešaka (zločina), izgradnju vladavine prava, brigu o svakom građaninu pogotovo o manjinama. Istina, mnogo se jeste napravilo od 90ih, no zadnjih je godina mnogo toga i na udaru i pod prijetnjom. Nevjerojatno vrijedan policy dokument, mjesecima se stvarao tijekom 2005. : Platforma za Izgradnju mira.[9]

Početak tisućljeća motivirao je mnoge mirovne inicijative širom svijeta, a jedna od najznačajnijih - Globalno partnerstvo za prevenciju oružanih sukoba GPPAC[10], nastala je pod okriljem UN-a i još uvijek je aktivna. Povoljan trenutak uključivanja građana u konzultacije u cijelom svijetu potaknuo je kreativan i konstruktivan angažman i u Hrvatskoj. Regionalnih centri ugledne norveške mreže Nansen dijalog centar koordinirali su niz susreta u postjugoslavenskim zemljama. U Hrvatskoj se otišlo najdalje čak i u svjetskim okvirima – dogovorena je, napisana i usvojena Platforma za izgradnju mira, dokument na kojem je radilo preko 60 udruga i predstavnika lokalne vlasti. Proces dogovaranja je trajao devet mjeseci. Budući da je taj duboko mirovnjački proces okupio vrijednosno i politički raznolike dionike, odustalo se od usvajanja cijelog dokumenta, no usvojena je Povelja o Platformi na Prvoj nacionalnoj konferenciji o izgradnji mira u Vukovaru prosinca 2005. godine. Potpisa je bilo na stotine. Željelo se inicirati nacionalnu mirovnu politiku, strategiju potrebnu za cjelovitu izgradnju mira. Uspjeh cijelog procesa osokolio je grupu najaktivnijih te se prišlo osnivanju i registra Mreže za izgradnju mira. Danas možemo žaliti što se u tome nije uspjelo, no realno je procijeniti da je proces pisanja i usuglašavanja obimne strategije bio (pre)veliki izazov za mirovne radnice/ke. Platforma definira osnovne vrijednosti i principe kao što su nenasilje, tolerancija i solidarnost, suradnja, dijalog i multikulturalizam. Poziva se na održivi razvoj, odgovornost i transparentnost, izgradnju povjerenja i pomirenje, inkluziju i jednakost, te nastoji ukazati na potrebu da se od koncepta nacionalne sigurnosti pomaknemo ka onome ljudske sigurnosti, što podrazumijeva poštivanje ljudskih prava, poštivanje međunarodnog prava, zahtijeva inovativnost i građanski aktivizam, a temelji se na socijalnoj pravdi i uvažavanju identiteta. Niz je područja primjene Platforme: od izgradnje mira u obrazovnim politikama do suočavanja s prošlošću; sigurnosti, zaštite ljudskih i manjinskih prava te vjerskih sloboda; rodna jednakost; kultura javnog dijaloga i demokracije; u vanjskoj politici, jačanju uloge civilnog društva i medija i javnoj upravi; religijskim zajednicama i političkim strankama.  Platforma za izgradnju mira je dokument dragocjen kako po sadržaju tako i po inkluzivnosti procesa stvaranja. Korišten je u nizu inicijativa organizacija civilnog društva, no malo je poznato o eventualnom utjecaju na institucije vlasti.

Govoreći o Izgradnji mira recimo da pod njom podrazumijevamo "Jačanje i osnaživanje nenasilne društvene infrastrukture kako bi se mogli najbolje iskoristiti unutrašnji i vanjski resursi za uspostavu stabilnog mira." [11] Na Mirovnim se studijima vodimo i definicijom "Svi procesi i aktivnosti koje vode društvo iz stanja primirja u stanje stabilnog mira. [12]

Izgradnju mira od mirovnog rada (shvaćenog općenito) razlikuje to što se ona odvija u područjima stradalim ratom ili drugim oružanim sukobom i gdje su ozbiljno narušeni odnosi među (bivšim) neprijateljima.

Krajnji cilj Izgradnje mira je pomirenje, stanje društva u kojem više ne postoji opasnost od nasilnog sukoba među bivšim neprijateljima i gdje su mogući uzroci za taj ili sličan nasilan sukob uklonjeni. No to ne znači da u takvom društvu prestaje potreba za mirovnim radom, građenju i održavanju društva bez nasilja, diskriminacije, nepravde.

U Hrvatskoj zagovarački proces za institucionalizaciju Izgradnje mira i dalje traje. Želimo da 15. siječanj, dan početka i kraja Mirne reintegracije (točnije misije UNTAES-a) bude Dan Izgradnje mira. Kako je riječ o Danu međunarodnog priznanja RH, riječ je o važnoj poveznici i simbolici.

No sam Dan nije dovoljan. Vijeće za Izgradnju mira, aktivno, reprezentativno, nenasilnoj transformaciji sukoba posvećeno, od stranačkih politika neovisno, prirodan je korak. Uskoro možda i Ured za Izgradnju mira. Mirovna politika nam treba - ugledana na participativni proces Platforme, praćena konkretnim radom u zajednicama - poput Mirovnih timova. Građanski odgoj i obrazovanje, mirovno obrazovanje u školama poput Škole mira u Mrkoplju u devedesetima, nam je nužno.

Hoćemo li?

 

_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

Literatura:

"Gradnja dijaloga - Izabrani primjeri rada na pomirenju u Hrvatskoj" autor Goran Božičević, United Nations Development Programme Hrvatska, 2016, dostupno na : http://www.hr.undp.org/content/croatia/hr/home/library/crisis_prevention_and_recovery/gradnja-dijaloga.html

"Building peace: Sustainable reconciliation in divided societies",  autor John Paul Lederach, United States Institute of Peace, 1997

" U dosluhu i neposluhu - Pozitivni primjeri izgradnje mira u Hrvatskoj u 90-ima i kasnije", autor Goran Božičević, Miramida Centar 2010, dostupno na: http://zaklada.civilnodrustvo.hr/upload/File/hr/izdavastvo/digitalna_zbirka/u_dosluhu_i_neposluhu.pdf

"Preporuke za sigurnosnu politiku EU temeljem iskustva izgradnje mira država nastalih dezintegracijom Jugoslavije " urednica Lana Vego, Centar za mirovne studije 2010, dostupno na: http://cms.hr/system/publication/pdf/16/Preporuke_EU_KNJIZNI_BLOK.pdf

" Zašto se Hrvatska odriče Mirne reintegracije kao neželjenog djeteta" autorica Andreja Žapčić, T-Portal  14.1.2017. članak dostupan na: https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/zasto-se-hrvatska-odrice-mirne-reintegracije-kao-nezeljenog-djeteta-20170113

"Prema pomirenju - procjena utjecaja, naučene lekcije i preporuke", autorive Jessica J. Jordan i Marina Škrabalo, Centar za mir Osijek, 2000 , dostupno na: http://www.centar-za-mir.hr/uploads/dokumenti/izvjesca/Premapomirenju.pdf