Da bi u takvim okolnostima ostvarili svoje želje potrebno je da budu nadprosječno ustrajni, marljivi, nepokolebljivi. Mnogi od njih to neće moći, kao što mnoga druga djeca na njihovom mjestu ne bi mogla. Nejednakost u kojoj odrastaju, nedostatak je stvarne slobode da ostvaruju svoje snove.

"Listam stari spomenar koji su na kraju osnovne škole ispunili učenici jedne većinski romske škole u Međimurju. S njima sam u razredu kroz nekoliko mjeseci povremeno provodila dane. Bila je to 2014. Zadnjeg dana škole su bili veseli i bezbrižni, kao bilo koja druga djeca na kraju osmogodišnjeg školovanja. Ali nisu bili kao bilo koja druga djeca. Za njih je uspjeh što su završili osnovnu školu, to se ne podrazumijeva. Njihov razrednik mi je tada rekao da će Najvjerojatnije tek jedno od njih 22 iz razreda završiti srednju školu.

U spomenaru je svakome postavljeno pitanje kako zamišljaju budućnost. Jelena je željela završiti srednju školu i zaposliti se. Udala se malo nakon što je to zapisala, ima troje djece, nije završila srednju i ne radi. Maja je isto htjela ići u srednju školu. Udala se, ima dvoje djece, srednju školu nije ni upisala. Elena je htjela imati dobar život i živjeti bez straha. Samohrana je majka, odustala je od

škole i ne radi. Alen je isto htio završiti srednju školu. Nije. Goran je maštao da će voziti svemirske letjelice. Neki od njih su ostavili jedino to pitanje neodgovorenim ili su napisali „ne znam“. Kada pitate mlađu romsku djecu što žele biti kada odrastu, odmah znaju: doktorica, nogometaš, pekarica, vozač, inspektor, frizerka… Do kraja osnovne škole se nekima već otope snovi. Gledaju starije oko sebe, gledaju okolnosti u kojima žive. Znaju da bi između toga kako im je i kako bi htjeli da im bude mogla stajati škola. Ali idu gladni u školu. Ne razumiju baš sasvim nastavnike jer im hrvatski nije materinski jezik. Nema im tko pomoći s učenjem. Nastavnici imaju od njih niska očekivanja. Počinju i oni imati niska očekivanja od sebe. Prestanu vjerovati da će im biti drugačije nego što je njihovim roditeljima. Ne odustaju zato što ne smatraju obrazovanje vrijednim, već zato što mi ne smatramo tu djecu i njihovo obrazovanje vrijedima. Učimo ih da prihvate siromaštvo u kojem žive. 

Dječje je siromaštvo indikator društva. Koliko su nam siromašna djeca, mi smo siromašni. U Hrvatskoj su djeca među najsiromašnijima u Europskoj uniji, a romska djeca su najsiromašnija od siromašnih. Žive u izolirani, segregiranim naseljima. Bez tekuće vode i kupaonice. Bez kanalizacije. Neki i bez struje. Većina bez vlastitog kreveta i prostora za učenje. Bez internetskog signala da bi mogli pratiti online nastavu.

Audio-vizualna izložba „Jednog dana život će biti lijep“ nastavak je projekta „Kad odrastem, bit ću bogatašica“ kojim se zaustavljamo u prostorima u kojima djeca žive i u kojima maštaju o budućnosti. Da bi u takvim okolnostima ostvarili svoje želje potrebno je da budu nadprosječno ustrajni, marljivi, nepokolebljivi. Mnogi od njih to neće moći, kao što mnoga druga djeca na njihovom mjestu ne bi mogla. Nejednakost u kojoj odrastaju, nedostatak je stvarne slobode da ostvaruju svoje snove."

Barbara Matejčić


#ProBudiJednakost

 

Tjedni jednakosti i kampanja #ProBudiJednakost odvijaju se u okviru projekta „ARISE ROMA“, koji Centar za mirovne studije, Romska organizacija mladih Hrvatske i Arterarij provode u sklopu programa “Glavne uprave za pravosuđe i potrošače, programa o pravima, jednakosti i građanstvu 2014.-2020.” Projekt sufinanciraju Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske i Grad Zagreb. Sadržaj i stajališta izražena u ovom članku isključiva su odgovornost Centra za mirovne studije, Romske organizacije mladih Hrvatske i Arterarija te se isti ni pod kojim uvjetima ne mogu smatrati službenim stajalištem Europske komisije, Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske ili Grada Zagreba.