Ne sjećam se ničega , kako je počelo. Samo neki bljeskovi. Otvoreni prozori u stanu , gusto ljetno poslijepodne, pomahnitale žabe s Vuke. Provlačim se između dvije fotelje i pjevušim „Ko to kaže ko' to laže Srbija je mala“. Tata zatvara novine i okreće se prema meni, osjećam njegovu nervozu.“Šta to pjevaš?“ pita me. „Pa ništa, čula sam od Bore i Danijela“. „Da te više nikad nisam čuo, jel' ti jasno?. „Dobro, ćale „ „Ja sam ti tata, a ne ćale, pička mu materina.“

 

Konferenciju je otvorio prof. dr. sc. Zoran Parać, dekan Pravnog fakulteta. U svome izlaganju ponudio je jedno idealtipsko viđenje statusa manjina u modernom, multikulturalnom društvu, kakvo, smatramo mi iz CMS-a, Hrvatska još zasigurno nije. Nažalost zbog drugih obaveza nije mogao ostati i čuti stvarne primjere iz lokalnih zajednica.  

Prvi panel tematizirao je institucionalni okvir manjinskih prava:  Boris Milošević iz Ministarstva uprave govorio je o svom iskustvu rada u nevladinom sektoru, prelaska u vladin te nedostacima i prednostima jednog i drugog. Podsjeća na položaje pozicije i opozicije u Vladi. Puno je lakše sve kritizirati iz opozicije , a puno teže sve mijenjati i djelovati kad si u poziciji, smatra. Lora Vidović, nova pučka pravobraniteljica dobra je poznavateljica teme. Govorila je o prepoznavanju kršenja manjinskih prava te sankcioniranju i rješavanju. Bahrija Sejfić, iz Ureda Vlade RH za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, pozvala je da im se prijave incidenti koji se mogu okvalificirati kao zločin iz mržnje. Doduše među panelistima nije bilo reakcije na upit tko bi iz Vlade i kako trebao reagirati na incidente poput prošlotjednog, sa javnim iskazivanjem govora mržnje koji redovito prolazi nekažnjeno.  Milorad Pupovac upozorio je da problemi postoje, da su veliki, da su značajni, da se ne rješavaju, a da ni ne postoje reintegrativne politike koje bi radile na tom.

U drugom panelu, o interkulturnom dijalogu, prva je govorila pjesnikinja i spisateljica Ivana Simić Bodrožić te je na ironičan način, a takvo je često i njeno pisanje što nam se jako sviđa, pokušala odgovoriti „za što se  spremna potući“. Izuzetno je poučna bila anegdota o odlasku Predsjedniku RH na njegov poziv, a da nije imao pojma koga je to zvao. Simić Bodrožić smo na konferenciju pozvali jer spada u one koji su u ratu najviše izgubili, a ne pokazuje nikakvu mržnju nego kroz pisanje i dijalog radi na izgradnji mira i povjerenja. Lingvistkinja Snježana Kordić, često od dijela svojih kolega doživljena kao 'persona non grata' je o hrvatskom i srpskom kao o jednom jeziku, iz stručnog diskursa, te povukla analogiju s njemačkim kada ga govore Austrijanci ili Nijemci, te engleskom kad se njim služe Amerikanci ili Britanci. Osim jezika dodirnula se i nastanka nacije, konstrukcijskom karakteru nacionalne kulture s naglaskom na nacionalni identitet, te o mitovima vezanim za jezik. Viktor Koska, znanstveni novak s Fakulteta političkih znanosti bio je sjajan pričajući osobnu priču o svom identitetu. Svoj znanstveni rad usmjerio je na istraživanje o izbjeglicama proizašlim iz rata – zaključak rada je da micanjem etničkog predznaka svi doživljavaju istu diskriminaciju i od zemlje koju su morali napustiti, te se eventualno u nju vratili, i od zemlje u koju su otišli. Antonija Petričušić, stručnjakinja za manjinska prava govorila je o instrumentima za zaštitu manjinskih prava, ali i o ograničenosti tih instrumenata u primjeni. Posebno se dotakla medija koji imaju dužnost pratiti ovakve događaje, ali ih ignoriraju.

Naš zadnji panel prvog dana ticao se izgradnje mira kako je mi vidimo. Vesna Kesić je govorila o svom istraživanju osobnih sjećanja u selu Španovica u okolici Pakraca, ispražnjavano od svojih stanovnika nekoliko puta, naseljavano nekim drugima a danas zjapi prazno.Vesna je to usporedila s naslovom Goldsteinove knjige: „1941., godina koja se vraća“. Ana Rafai govorila je o kulturnom i religijskom dijalogu kojom se njezina udruga RAND bavi dugi niz godina. O izgradnji mira na prostorima bivše države govorio je i Goran Božičević, jedan od sudionika volonterskog kampa u Pakracu: prvog pokušaja izgradnje mira u podjeljenoj s zajednici i jedan od osnivača Centra za mirovne studije.

Drugi dan posvetili smo praćenju i izvještavanju o kršenjima ljudskih i manjinskih prava. Ispred CMS-a govorila je Sara Lalić, a ispred Platforme 112 Marina Škrabalo i Jelena Berković. Rad Vladinog ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina predstavio je Mirko Marković, a rad Ureda pučke pravobraniteljice, koji se momentalno restrukturira, Jagoda Novak. O izvještajima u sjeni govorili su Ljubomir Mikić i Sanja Sarnavka. Izvještaje u sjeni pišu nevladine organizacije na službene izvještaje hrvatske vlade o pojedinim pitanjima.  Milena Čalić Jelić iz Dokumente govorila je o praćenjima suđenja za ratne zločine o žrtvama, ali i svjedocima, o dugotrajnim iscrpljujućim procesima, o nelogičnim plaćanjima sudskih i parničnih troškova i o svemu onome zašto pravo nije pravda. Na kraju je Sara Lalić predstavila software Kuće ljudskih prava i Centra za mirovne studije koji bi bio zajedničko oruđe nevladinog sektora da bilježe prijavljene povrede prava i to u tri kategorije: rasizam i ksenofobija, ljudska prava i diskriminacija.

Umjesto zaključka reći ćemo samo da ćemo se i dalje pretvarati da su okupljanja stožera i istomišljenika u Vukovaru i Zagrebu bila usmjerena protiv ćirilice, a ne protiv srpske manjine u tom dijelu zemlje; da su skupljanja potpisa za „prirodnu“ obitelj usmjerena „samo“ prema pripadnicima LGBTQI zajednice,  a ne prema normama i standardima nekog normalnog društva, kako je izjavio naš kolega Marko Sjekavica u intervjuu H-alteru ovih dana, a onda ćemo se jako čuditi kad pokucaju na naša vrata. Primjećujemo da Hrvatska piše integrativne politike za strance i azilante, a da reintegrativne za izbjeglice i povratnike nikad nije napisala.

I nekako u isto ovo vrijeme pisac i novinar Teofil Pančić je promovirao je u Zagrebu svoju novu knjigu, „Aleja Viktora Bubnja“, te je pritom izjavio: „zato u knjizi pišem da druga mesta stanovanja ne mogu da zovem 'dom' kao što sam mogao Aleju Viktora Bubnja, niti ona mogu da nadomeste taj moj Zagreb. Ta selidba, koja je u svojoj suštini ipak bila prinudna, nestanak je čitavog jednog prostora i društva na duže vreme, možda zauvek.„