VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

N/r:  Predsjednik VSRH Branko Hrvatin

     : dr.sc. Zdenko Konjić

     : Lidija Grubić Radaković

     : mr.sc. Marin Mrčela

 

Predmet: Neprimjenjivanje međunarodnih ugovora o ljudskih pravima i pravima izbjeglica u rješenju I KŽ 961/11-4

 

Poštovani  predsjedniče Vrhovnog suda i uvaženi suci

Obraćamo vam se kako bismo vam skrenuli pozornost na gore navedenu odluku Vrhovnog suda u predmetu izručenja Aslana Adamovicha Kagermanova Ruskoj federaciji. U navedenom rješenju sudskog vijeća kojim je predsjedao dr.sc. Zdenko Konjić, Vrhovni sud odbio je žalbu izručenika koja se temelji na činjenici da mu je odobren status azilanta u Republici Austriji upravo na temelju političkog progona, činjenice da izručenik ne bi imao pravično suđenje u Ruskoj federaciji, te utvrđenjima da je bio podvrgnut mučenju. Vrhovni sud u svom rješenju navodi  da okolnosti na koje se izručenik poziva u svojoj žalbi ispituje domaće nadležno tijelo: Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske u skladu sa čl.2.st.1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarina NN 178/04 (ZOMPO) što je pogrešna interpretacija te odredbe jer isti članak kaže da je domaće nadležno tijelo – ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske i/ili domaća pravosudna tijela koji postupaju po zamolbama za međunarodnu pravnu pomoć . Vrhovni sud je mogao dakle izravno primijeniti članak 12. st. 1 i donijeti rješenje o odbijanju zamolbe za međunarodnu pravnu pomoć.  Prof. Krapac u članku Novi Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima: načela i postupci navodi slijedeće:“ Naša dosadašnja praksa bila je na stajalištu da ocjenu o političkom karakteru kaznenog djela o kojem je riječ donosi ministar pravosuđa, a ne sudovi, što je proizlazilo iz dosadašnje odredbe čl. 520. st. 2. ZKP/93 prema kojoj je ministar pravosuđa morao donijeti rješenje kojim se ne dopušta izručenje stranca koji u nas uživa pravo azila ili "ako je riječ o političkom ili vojnom kaznenom djelu". Posljedica toga bila je da tražene osobe nisu mogle u žalbi protiv prvostupanjske odluke o dopuštenosti izručenja tvrditi da je riječ o političkom kaznenom djelu. Stupanjem ZOMPO na snagu to se, međutim, mijenja: odlučivanje o pretežnom (ne)političkom karakteru djela prelazi u sudsku nadležnost jer ZOMPO političko kazneno djelo ili kazneno djelo povezano s političkim kaznenim djelom sada postavlja kao moguću smetnju za sve oblike kaznenopravne pomoći (čl. 12. st. 1. t.1) ...“

Isto tako  Vrhovni sud nije izravno primjenio članak 33. Konvencije o statusu izbjeglica koja je prema čl. 140 Ustava RH dio unutarnjeg prava RH a koja kaže da: Nijedna Država ugovornica neće protjerati ili vratiti („refouler”) izbjeglicu na granicu teritorija gdje bi njegov život ili sloboda bili ugroženi zbog rasnih, vjerskih, nacionalnih razloga, kao i zbog pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja.Vrhovni sud nije primjenio niti čl. 3. st.1. i 2.  Europske konvencije o izručenju koja kaže da:  Izručenje se neće izvršiti ako kazneno djelo zbog kojeg se isto traži strana od koje se izručenje traži smatra političkim kaznenim djelom ili djelom povezanim s nekim političkim kaznenim djelom. Isto će se pravilo primijeniti i u slućaju da strana od koje se traži izručenje opravdano može vjerovati da je zahtjev za izručenje za neko obično kazneno djelo u stvari izdan u svrhu progona ili kažnjavanja neke osobe zbog njezine rase, vjere, nacionalnosti ili političkog uvjerenja, ili da neki od tih razloga mogu utjecati na položaj te osobe u postupku.(NN14/94)

Posebno nas zabrinjava da Sud u ovom postupku uopće nije razmatrao primjenu čl. 3. Europske konvencije o ljudskim pravima (Konvencije) što smatramo da bi trebao u svakom slučaju kada razmatra ispunjenje zahtjeva za izručenjem. Konvencija ne osigurava izrijekom pravo na azil ili zaštitu od refoulement-a. Međutim, zbog članka 1. koji kaže da se korištenje prava navedenih u Konvenciji odnosi na sve osobe u jurisdikciji države-potpisnice Konvencije, članak 3. se primjenjuje ne samo na građane i osobe koja legalno borave u okviru jurisdikcije određene države, nego i na osobe koja traže azil i druge osobe prisutne u jurisdikciji, bez obzira da li je njihov status legalan ili ilegalan. U tom smislu Sud je razjasnio da se članak 3. primjenjuje na osobe kojima prijeti ekstradicija, deportacija ili drugi vid izručenja u zemlju gdje postoje osnovani razlozi da se vjeruje da“postoji realan rizik da će biti izložena mučenju ili drugim oblicima zlostavljanja.” U tom smislu, odbijanje dozvole ulaska ili protjerivanje ili ekstradicija iz određene države mogu predstavljati kršenje odredaba članka 3 Konvencije. S obzirom da je Europska konvencija dio unutarnjeg prava RH, te da je po pravnoj snazi iznad zakona, nije postojala nikakva pravna prepreka da sud u svojem rješenju zaključi da postoje prepreke za izručenje. Praksa Europskog suda za ljudska prava kaže da kada sud utvrđuje da li izručeniku prijeti stvaran rizik od mučenja, zlostavljanja ili ponižavajućeg postupanja, Sud će procijeniti taj rizik u svijetlu dostupnih materijala ili ako je potrebno do njih doći propriomotu(H.L.R. v. France, 29 April 1997, § 37, Reports 1997-III). Kako odgovornost države u pogledu članka 3 u ovakvimslučajevima leži u aktu izlaganja osobe riziku zlostavljanja, postojanje rizika mora biti procjenjeno primarno u odnosu na činjenice koje su poznate ili bi trebale biti poznate zamoljenoj državi u vrijeme izručenja. Kako je u ovom slučaju Sud imao dostupne odluke Pokrajinskog kaznenog suda u Grazukojim se odbija zahtjev za izručenjem izručenika, te rješenje Saveznog ureda za pitanja azila Reupblike Austrije kojim se odobrava azil izručeniku, smatramo da je sudsko vijeće imalo sve uvjete za izravnu primjenu članka 3 Konvencije.

Dodatno, ZOMPO sadrži tzv. Klauzulu javnog poretka : ) ZOMPO je, propisujući u čl. 4. da se međunarodna pravna pomoć pruža "u najširem smislu" ujedno odredio da se to čini "u skladu s načelima domaćeg pravnog poretka" i načelima međunarodnog prava o ljudskim pravima, izraženim u "načelima" Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prof. Krapac u gore citiranom radu navodi da su upravo međunarodni ugovori o ljudskim pravima „okvir za okvir“, odnosno da“...tumačenje klauzule "javnog poretka" pri ocjeni  sukladnosti pravnog poretka države moliteljice načelima našega javnog poretka valja provoditi restriktivno, a njegove standarde trebaju tumačiti sukladno međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda. To traži poznavanje judikature Europskog suda za ljudska prava i primjenjivanje njezinihpostulata u slučaju primjene čl. 12. st. 1. t. 3. kod izručenja...“

 

Molimo cijenjeni Sud da razmotri mogućnost izravne primjene Europske konvnecije o ljudskim pravima u postupcima međunarodne pravne pomoći, kao i tumačenja klauzule javnog poretka u skladu sa judikaturom Europskog suda za ljudska prava kako bi osobe koje su politički proganjane ili im prijeti rizik od mučenja, zlostavljanja ili ponižavajućeg postupanja u zemlji moliteljici imale pravnu zaštitu RH u skladu sa međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava i Ustavom RH. 

 

Centar za mirovne studije

Programska voditeljica

Sandra Benčić