Izražavamo žaljenje što su represivne metode i ovoga puta imale prednost pred mjerama koje bi omogućile održivu integraciju stranaca u hrvatsko društvo i osigurale poštivanje prava svake osobe.

Hrvatska sa zakašnjenjem slijedi određene svjetske trendove zakonodavstva na tom području, ali ne one, za koje bismo mogli reći, da doprinose suzbijanju rasizma, ksenofobije i isključivanja migranata. Iako se i u politikama Europske unije javljaju tendencije kriminalizacije migranata,  brojne države članice EU traže alternativne politike postupanja s migrantima jer su iskustva tih država pokazala da te politike trebaju biti utemeljene na poštivanju ljudskih prava. 

Razlog za donošenje ovih dvaju novih zakona u Hrvatskoj je potreba za usklađivanjem s izmijenjenim direktivama EU, ali su europske odredbe u slučaju ovih dvaju zakona dobrim dijelom prenesene pogrešno i štetno za prava migranata.  Naime, u nekim konkretnim slučajevima odabrane su formulacije koje su znatno strože i represivnije nego one u direktivama, iako propisuju da države članice mogu dodijeliti veća prava, ali ne mogu ići ispod minumuma propisanog direktivama. Stječe se dojam da direktive služe samo kao inspiracija za ograničavanje prava migranata, ali da se takve pogreške ne događaju s odredbama kojima bi se osobama omogućila veća prava. 

Nacrt prijedlog Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti polazi od pretpostavke da je najveći problem to što neke osobe žele zloupotrijebiti sustav međunarodne zaštite.  Nije napravljena cijelovita analiza uzroka tih pojava, koje se tumače samo kao pokušaj izigravanja sustava pa im se prilazi isključivo s represivnim mjerama, koje praktično onemogućavaju integraciju. Pri tome sustav međunarodne zaštite u RH ima ozbiljne poteškoće u funkcioniranju posebice u dijelu integracije. Tako primjerice tečaj hrvatskoga jezika za osobe pod međunarodnom zaštitom ne funkcionira, jako mali broj osoba je zaposlenih, imaju poteškoće u pristupu obrazovanju i ostvarivanju drugih prava. 

Osim toga, neke odredbe ovoga zakona dovode u pitanje zaštitu izbjeglica od progona, što je osnovna svrha toga zakona, s obzirom da se predviđa mogućnost da se osoba vrati u zemlju gdje bi, na primjer, mogla biti javno bičevana ili osuđena na smrt. Zakonom je predviđeno i dijeljenje informacije o ishodu postupka sa zemljom podrijetla u slučaju neuspjelog zahtjeva čime se te osobe koje su tražile međunarodnu zaštitu dovode u položaj u kojem su im ugroženi sloboda i integritet.

U Zakonu o strancima, posebno nas brinu odredbe koje se tiču protjerivanja stranaca iz RH jer se, primjerice, osoba može protjerati kada počini određeno kazneno djelo, a ne kada je pravomoćno osuđena, što je u suprotnosti s jednim od najvažnijih pravnih instituta – presumpcijom nevinosti. Također, opetovano počinjenje prekršaja može dovesti do protjerivanja, čime se strane osobe koje su ponovile lakše prekršaje poput nepropisnog parkiranja mogu zbog toga biti protjerane iz RH. Takva kazna je pretjerana i nipošto nije razmjerna samom prekršaju. 

Nadamo se stoga da će Ministarstvo unutarnjih poslova uvažiti prijedloge koje su organizacije koje se bave pravima stranaca i izbjeglica dale unutar javne rasprave i na taj način poduprijeti javne politike uključivanja stranaca koje su utemeljene na poštivanju ljudskih prava, a ne isključivo na politici straha.