Sustav azila u Republici Hrvatskoj nastao je i razvio se kao rezultat prilagodbe hrvatskog zakonodavnog i institucionalnog okvira instrumentima međunarodnog izbjegličkog i humanitarnog prava radi priznanja i zaštite izbjeglica koji u Hrvatskoj zatraže utočište.

Dva najvažnija instrumenta koja su i danas temeljne konvencije jesu Konvencija o statusu izbjeglica iz 1951. godine (tzv. Ženevska konvencija) i pripadajući joj Protokol o statusu izbjeglica iz 1967. godine.

Republika Hrvatska od 1991. potpisnica je Konvencije i Protokola te je time obvezna pružiti zaštitu izbjeglicama na svojem teritoriju. Raseljene i izbjegle osobe prinuđene su i češće izravno prisiljene priliku za goli opstanak i za bolji, stabilniji, sigurniji život potražiti izvan svog mjesta rođenja i prebivanja. Ugrozi raznih vrsta, bilo da se radi o političkoj situaciji, vojnom konfliktu, međuetničkim i međureligijskim sukobima, općem stanju nesigurnosti ili promjenama u prirodnom okolišu u mjestu obitavanja, utječu na odluke zbog kojih su ljudi uglavnom prinuđeni ili prisiljeni pobjeći iz vlastitih domova.

U Hrvatskoj je u posljednjih deset godina zaštitu potražilo 4.668 izbjeglica. Zaštitu je dobila 131 osoba. Oni dolaze iz Afganistana, Irana, Iraka, Pakistana, Sudana, Somalije, Eritreje, Sirije, Konga, Nigerije i drugih zemalja. Danas se susreću s brojnim poteškoćama u integraciji, od nepoznavanja jezika, krute administracije, preko teškog ulaska u obrazovni sustav i gotovo nemogućeg zapošljavanja, do poteškoća u ostvarivanju prava na odgovarajući smještaj, druga socijalna prava i zdravstvenu njegu. Među izbjeglicama ima djece bez pratnje roditelja, žena, žrtava mučenja i osoba kojima su nanijete teške povrede ljudskih prava. 

Hrvatsko društvo nije osobito senzibilizirano za integraciju izbjeglica što se pokazuje na formalnoj razini kroz procedure koje otežavaju status izbjeglica pa do samog prihvaćanja u zajednicama u kojima se nalaze. Socijalne i kulturne razlike stratificiraju hrvatsko društvo na slojeve između kojih nema solidarnosti i razumijevanja. Izbjeglice iz udaljenih krajeva predstavljaju zaseban sloj stanovništva čija je socijalna distanca od drugih slojeva društva potencirana socio-kulturnim razlikama i nepostojanjem mreže socijalnih odnosa razvijenih po rodbinskim, teritorijalnim, profesionalnim vezama. U tom smislu njihova integracija u društvo je otežana i potreban je poseban angažman kako bi se stvorili uvjeti u kojima je moguća socijalna integracija.

Umjetnička produkcija jedna je od onih aktivnosti koja je načelno otvorena prema svim socijalnim skupinama i koja može imati integrativnu i kohezivnu ulogu u društvu. No, to je tek načelna opaska i više govori o potencijalu nego o stvarnom stanju jer umjetnost, unatoč univerzalnim elementima, razvija jezik unutar određene zajednice i odnosi se prema toj zajednici, distribuira se specifičnim kanalima koji postavljaju određene prepreke samom ulasku publike, od konvencija ponašanja i razumijevanja pa do jednostavnih komercijalnih mehanizama poput karata. Umjetnost, dakle, sama po sebi ne doprinosi integraciji ni jedne društvene skupine, osim u iznimnim slučajevima, i potrebno je razvijati posebne mehanizme da bi se ostvario integrativni potencijal umjetničke prakse. 

Sam čin prisilnog odlaska iz zajednice i kulture u kojoj su formirani i kojoj pripadaju, predstavlja izbjeglicama osobnu traumu i zahtjeva od njih prilagodbu na nove životne uvjete. Upravo moment prevladavanja traume i prilagođavanja novoj situaciji otvara prostor za uključivanje umjetničke zajednice u život izbjeglica. Ovaj prostor umjetnička zajednica može iskoristiti na različite načine koji nisu nužno pozitivni po sam život izbjeglica. Naime, umjetnost često teži izraziti određenu napetost, elaborirati problem i u toj elaboraciji svi sudionici postaju materijal, sredstvo izražavanja ideje. U tom postupku materijal može biti oštećen, što naravno ne šteti umjetničkom izrazu, ali može ostaviti neugodne posljedice na uključene, u ovom slučaju iznimno osjetljive ljude.

Zbog toga otvaramo raspravu o odnosu umjetničke zajednice i mogućnostima integracije izbjeglica kroz umjetničko djelovanje na kojoj će sudjelovati 40-tak izbjeglica, tražitelja azila u Hrvatskoj, od kojih su neki i sudjelovali u umjetničkim projektima hrvatskih umjetnika. 

Organizator: Centar za mirovne studije, Drugo more i HNK Ivana pl. Zajca

 

Donatori: Ministarstvo kulture RH, Grad Rijeka – Odjel za kulturu, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Zaklada Kultura nova