PRAVO NA ŽIVOT JAČE JE OD RATNE LOGIKE TOPNIKA

 

Poštovani gospodine uredniče,

 

u uvjerenju da ćete ovaj tekst pročitati, unaprijed se ispričavam što Vam oduzimam dragocjeno vrijeme. Budući da Novi list gaji tradicionalno dobru suradnju sa svojim čitateljima, uvažava njihova mišljenja i ne svodi ih samo na puke ispravke netočnih navoda, uzimam si slobodu javiti se sa svojim razmišljanjima o pojavama medijskih potpora uporabi sile i nedodirljilvosti ratne logike koja se, usput budi rečeno, od pamtivijeka do dana-današnjega niti za jotu nije promijenila – rat je i dalje najretrogradnija tvorevina u povijesti čovječanstva i velika sramota civilizacije u kojoj živimo. Čitajući naime u Novom listu od 2. prosinca 2012. članak pod naslovom „Topnici izdržali udar sudaca“, primjećujem da sadržaj tog napisa u velikoj mjeri afirmira apsolutnu slobodu ubijanja i razaranja topničkim granatiranjem, a da istodobno niti rječju nije zastupljeno bilo kakvo drugačije mišljenje. Prije svega, moram reći da osobno ne podupirem ni suce Haškog suda koji nastoje odrediti granice prekomjernog  granatiranja ni topnike koji zastupaju legalitet neograničenih udara, jer držim da je nedopustivo ignorirati neupitnu činjenicu da je i samo jedna granata apsolutno prekomjerna. Svaka je pojedinačno proizvedena i namijenjena isključivo za ubijanje ljudi – u vojnoj ili civilnoj odori, svejedno. Drugim riječima, namijenjena je kršenju temeljnog ljudskog prava – prava na život! Čini mi se da je ratna logika, zaštićena od bilo kakve kritike i da oni koji, temeljem činjenice da je rat sam po sebi zločin, zagovaraju kažnjavanje svih ubijanja-posebno onih koji ratove planiraju, u medijima ne mogu dobiti odgovarajući prostor. No, unatoč toj činjenici, ipak mislim da takav jednostrani pristup ne proizlazi iz uređivačke politike Novog lista. Sklon sam, naime vjerovati da se autor Danko Radaljac malo zanio činjenicom da su suci Haškog suda pravednom presudom hrvatskim generalima odustali od krivnje za prekomjerno granatiranje, pa se tako sadržaj njegova napisa, zahvaljujući tvrdnjama Igora Tabaka i Martina Starčevića te pozivanja na pritiske američkih topnika, pretvorio u očigledno zagovaranje prava na neograničene i nekažnjene topničke udare. Javnosti se, naime, sugerira zaključak da oslobađajuća presuda hrvatskim generalima ujedno znači i legalizaciju neograničenih granatiranja i raketiranja u svim ratnim sukobima u svijetu, od Vijetnama do Iraka, pa sve do Gaze i Vukovara. Naravno da onda iz toga proizlazi i zahtjev da američki topnici za stravične posljedice razaranja u Vijetnamu i Iraku, te izraelski u Gazi i srbijanski u Vukovaru imaju pravo biti oslobođeni od bilo kakve odgovornosti!!! Zastupa se pravo topnika da teritorij bilo koje države mogu nekažnjeno pretvoriti u spaljenu zemlju!

A da Danko Radaljac u Novom listu, svjesno ili nesvjesno, pomaže propagirnaju upravo takvog prava, neupitno proizlazi iz tvrdnji njegovih sugovornika. Zanimljivo je da nam Tabak kao argument za uporabu neograničenog granatiranja nudi čak i bombardiranje Staljingrada u čijoj je opsadi, usput rečeno, izginulo i nekoliko stotina hrvatskih vojnika koje je kao hrvatsku pomoć Ante Pavelić priključio Hitlerovim osvajačima. Prema pisanju Novog lista, kaže nam sljedeće: „Staljingrad je tu sjajan primjer. Bitka je započela višednevnim zračnim udarima po gradu, i Nijemci su veći dio grada razrušili. Što im se na kraju pokazalo pogrešnim. Jer su Rusi ruševine koristili kao bolju obranu nego li građevine koje stoje. Na kraju je Wehrmacht morao dodatno bombardirati već razrušene dijelove grada.“ Prešućujući činjenicu da unatoč dodatnim granatiranjem hitlerovci Staljingrad nisu osvojili, ovaj vojni i sigurnosni analitičar daje nam još i „uvjerljivije“ objašnjenje: „Prema stanju na terenu čak i fizički uništena kuća može biti utočište za obranu, što razvija potrebu za dodatnim udarima na već razrušene građevine!

A da zastupnici topničke sile presudu generalima doživljavaju kao svoju pobjedu, u svojoj izjavi najjasnije je izrazio Martin Starčević: „Moram kazati da je odlično da je taj stav sudskog vijeća srušen u drugom stupnju, jer bi inače nastali problemi za sve buduće vojne sukobe.“ Naravno da su ove izjave toliko jasne da uopće nema nikakve potrebe komentirati ih.

Mogu samo reći da i Tabak i Starčević te američki topnici koji su kao i svi drugi topnici školovani za daljinska razaranja i ubijanja imaju apsolutno pravo zalagati se za neograničena i nekažnjena granatiranja te kao argument za to koristiti i jednu sudsku presudu. Dakako da i Danko Radaljac također ima pravo njihova mišljenja i tvrdnje prezentirati u Novom listu.

Međutim, mislim da isto tako i ja imam pravo na svoje argumentirano protivljenje. Prije svega, nedopustivo je da se već u samom naslovu članka, a i dalje u tekstu, krajnje nekritički zastupa tvrdnja da su iskustva s bojišnica diljem svijeta o potrebi za neograničenim i nekažnjivim granatiranjem, prihvatljiv argument za apsolutnu nedodirljivost topnika. Drugim riječima, to bi značilo da je sirova sila jača od bilo kakvog prava ili pravednosti!

Sugerira nam se zapravo da intenzitet ratnog nasilja, s jedinim ciljem da se dođe do pobjede pod svaku cijenu, ne može i ne smije biti mjeren u postupcima pred bilo kojim međunarodnim sudom! Pojednostavljeno, topnici su zaduženi za razaranja i ubijanja i u tome po svojoj stručnosti moraju biti maksimalno efikasni, pa stoga za posljedice takvog ratnog djelovanja po nikakvim zakonima i ograničenjima ne mogu snositi bilo kakvu odgovornost. To bi, dakle, mogao biti i sukus zaključka u kojeg su nas vojni i sigurnosti analitičar Igor Tabak i birgadir Oružanih snaga RH Martin Starčević, s puno truda pokušali neuvjerljivo uvjeriti.

Sve se svodi na to da bismo pomirljivo morali prihvatiti nedodirljivost sirove vojne sile i u ratu i pred sudovima u miru!

Prema tome, kako god da prevrćem navedeni članak „Topnici izdržali udar sudaca“, mogu samo zaključiti kako i njegov sadržaj doprinosi tvrdnji da je rat uistinu najretrogradnija tvorevina u povijesti čovječanstva i najveća sramota civilizacije u kojoj živimo!

Sramota je da se ciljivi koji se u nedostatku argumenata ne mogu postići pravnim sredstvima i demokratskim dijalogom, ostvaruju sirovom oružanom silom!

Sramota je da je rat protupravna tvorevina u kojemu se ljudi međusobno nekažnjeno ubijaju!

Sramota je da se u planiranju ratnih operacija planiraju čak i civilne žrtve!

Sramota je da se takozvano ratno pravo (konvencije) i takozvani ratni običaji svode samo na zaštitu ratnih zarobljenika!

Velika je sramota, možda, i najveća, da se za ratnu uporabu zabranjuju samo ona oružja kojima se ubija „nehumano“, što ujedno znači da se preostalim oružjem može ubijati „humano“ i nekažnjeno!!!

Naposljetku, sramota je također i to što se sve navedene sramote na različite načine koriste i kao argument za legalizaciju neograničenih granatiranja, bombardiranja i raketiranja!

Topnici i njihovi istomišljenici svoje tvrdnje u biti svode na sljedeće: „ratni su ciljevi jači od obrane prava na život“! Prema tome, morali bismo se upitati u kavom se to pravnom sosu nalaze tužitelji i suci prilikom procesuiranja ratnih zločina, svjesni činjenice da se pravo na život i rat međusobno apsolutno isključuju: pravo na život isključuje rat, a ratom se suspendira pravo na život!?

 

Josip Herceg, Karlobag