Posljednji i jedini Akcijski plan za integraciju koji je Republika Hrvatska dosad imala, odnosio se na period od 2013. do 2015. godine, što znači da više od godinu dana i nakon humanitarne krize, Hrvatska nije imala plan integracije pristiglih ljudi.  Na integraciju u Hrvatskoj nerijetko se gleda kao na nepotrebno trošenje vremena i novca te usputnu aktivnost, umjesto da se vidi njezina važnost za dugoročan održiv razvoj društva i zajedništvo koje propagiraju političke elite. Također, često se zaboravlja kako su troškovi ne-integracije, uvijek veći od troškova i napora uključivanja. Integracijske mjere ovog plana za razliku od prošlog, ali i akcijskog plana Europske unije, usmjerene su isključivo na osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita, a ne na sve strance u Republici Hrvatskoj, kojima je također potrebna podrška institucija i organizacija civilnog društva. Tako se gubi dugoročni smisao integracije, jer njen je cilj da u društvo budu uključeni svi, a ne samo dio stanovništva.

U Akcijskom planu za integraciju vidljiv je nesrazmjer između ciljeva i mjera, jer navedene mjere ne ostvaruju postavljene ciljeve. Mjere Akcijskog plana popis su redovitih i neambicioznih poslova kojima država uspostavlja minimalne prakse vlastita djelovanja, dok je integracija osoba s međunarodnom zaštitom u drugom planu ili posve neuočljiva.  Akcijskom planu kao takvom nedostaje strategijski pogled na integraciju koja bi uključivala aspekt socio-ekonomskog osnaživanja izbjeglica. Smjer koji Akcijski plan postavlja je gotovo u potpunosti usmjeren na socijalna prava te stavlja velika očekivanja na izbjeglice, u pogledu vlastite integracije. U uvodnom dijelu teksta navodi se kako je integracija dvosmjeran proces koji uključuje djelovanje obiju strana, no u ovom dokumentu mjere su uglavnom usmjerene na djelovanje i očekivanja spram izbjeglica. Izbjeglice ne smiju biti tretirane kao “socijalni slučajevi”, a država bi u razvojnom pogledu njihovo uključivanje u učenje hrvatskoga jezika, sustav obrazovanja i na tržište rada trebala gledati kao prioritetna područja integracije. Ostvarivanje prava iz sustava socijalne skrbi trebala bi biti samo kratkotrajna podrška na tom putu, a nikako fokus njihova tretmana u Hrvatskoj.  Centar za mirovne studije i Inicijativa Dobrodošli! smatra kako ključan smjer države treba biti onaj u kojemu tijela državne uprave osiguravaju zaštitu i podršku osobama s izbjegličkim iskustvom u prevladavanju traume te rada na socijalnom uključivanju i participacije u novom društveno-ekonomskom kontekstu.

Također, nužni su konkretni pokazatelji uspjeha provedbe, s određenim indikatorima provedbe, jer  nisu definirani za sva područja Akcijskog plana, pa je pitanje na koji način će se određene mjere pratiti.  Važno je izraditi metodologiju koja će institucijama služiti kao pokazatelj praćenja provedbe mjera integracije. Takva metodologija bi ujedno mogla poslužiti i kao evaluacija rada institucija te dobro polazište za kreiranje novih mjera u nadolazećem periodu.

Ovaj Akcijski plan prigodno se u nekim slučajevima izjednačava s postojećim zakonskim obvezama pojedinih institucija, umjesto da ih nadopunjava, čime puko izvršavanje zakona postaje akcijsko djelovanje. S obzirom na dosadašnja iskustva u provedbi zakonskih obaveza i mjera postavljenih Akcijskim planom, Centar za mirovne studije i Inicijativa Dobrodošli! zalažu se za uvođenje sankcija za institucije koje ne poštuju zakone i plan. 

Očitovanje Centra za mirovne studije i Inicijative Dobrodošli! na plan nalazi se ispod.