Iako institucije Republike Hrvatske već dugo vremena rade na razvoju, unapređenju i standardizaciji postupka priznavanja azila, odnosno reguliranja statusa azilanata u RH, problemi sa kojima se azilanti/ice svakodnevno susreću potakli su nas da opetovano napomenemo nedostatak sustavne i osmišljene integracijske politike, državne strategije i direktne pomoći integraciji izbjeglica koje ovdje trebaju pronaći svoj novi dom. Nažalost, umjesto da se izbjeglicama koje su protjerane iz svojih domova u RH osigura siguran i dostojanstven život, vrlo često se događa da se patnja, izolacija i nesigurnost tih osoba i obitelji nastavljaju. Naime, praksa je pokazala kako broj osoba sa dodijeljenom zaštitom raste, dok broj priznatih statusa ne slijedi mjere i aktivnosti vezane za integraciju prema zadovoljavajućim standardima prihvata i uključivanja izbjeglica u društveni, kulturni, obrazovni i ekonomski život u Hrvatskoj.
Ako integraciju shvatimo kao dvosmjeran proces, odnosno proces u kojem angažman u uključivanju u društvo iskazuju i doseljenje osobe i društvo primitka, vrlo brzo ćemo primijetiti kako nedostaje proaktivan odnos određenih institucija koje trebaju osigurati (barem) minimalne uvijete koji utječu na položaj izbjeglica. Nažalost, pojedina ministarstva već se godinama oglušuju na pozive da se aktivno uključe u rješavanje ne samo potencijalnih problema koji će nastati dugoročnim izborom ignoriranja ove tematike, već da se urgentno uključe u rješavanje gorućih problema, ali i na ispunjavanje minimalnih zakonskih obveza.

Pored Ministarstva unutarnjih poslova, ostala nadležna ministarstva kao što su Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS), Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi (MZSS), Ministarstvo kulture (MINKUL) te Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva (MINGORP) do danas nisu donijeli potrebne zakonske odredbe, ili se ne provode one donesene, koje bi azilantima/icama omogućile savladavanje hrvatskoga jezika, mogućnost nalaženja zaposlenja, odgovarajuću zdravstvenu zaštitu i sustavno dugoročno rješavanje stambenog pitanja azilanata/ica. Iako su pojedini pravilnici koji reguliraju navedena područja trebali biti doneseni odmah nakon usvajanja novog Zakona o azilu (stupio na snagu 1.1.2008.godine) to se do danas nije dogodilo, dok se oni doneseni ne provode kvalitetno, sustavno i integrativno politici azila.
Azilanti/ice su u svakodnevnom životu prepušteni najčešće sami sebi, a pojedina ministarstva odbijaju preuzeti veću odgovornost za integraciju azilanata/ica. Iz svega navedenog, tvrdimo da sustav azila u RH ne funkcionira na kvalitetan, uključujući i pravedan način. Stoga zahtijevamo:
• da nadležna ministarstva urgentno donesu mjerodavne politike (pravilnike, odredbe), izgrade kvalitetne institucionalne mehanizme i unaprijede prakse koje će omogućiti istinitu, strukturno cjelovitu i dugoročnu integraciju azilanata/ica
• da nadležna ministarstva u suradnji s lokalnim institucijama vlasti i nevladinim udrugama izgrade prakse cjelovitog uključivanja tražitelja/ica azila u život zajednice

S druge strane, izostanak sustavnog pristupa rješavanju problema izbjeglica očituje se i kod povratnika/ica. Na Međunarodni dan izbjeglica podsjetimo još jednom da se radi o starijim osobama koje žive u teško dostupnim rurralnim područjima i koje su najčešće ženskog spola te narušenog psihofizičkog zdravlja sa subjektivnim doživljajem beznađa i pukog biološkog nestajanja. Podsjetimo se da iako Republika Hrvatska izdvaja značajna sredstva na unaprjeđenje njihovih životnih uvjeta, rezultati gotovo da se i ne vide. Problem je u fragmentarnom pristupu riješavanja problema ljudi sa povratničkim statusom odnosno u usaglašavanju svih sfera koje se direktno odnose na živote pojedinaca. Izgovor koji se rado poteže od nesenzibiliziranih predstavnika državne uprave do daleko viših pozicija jest ekonomska kriza. No, postoje sfere u kojima financijski aspekt svakako nije i ne može biti ključan. Jedan od najilustrativnijih primjera je svakako potpuna nekompatibilnost Zakona o strancima i Zakona o hrvatskom državljanstvu koji imaju sasvim konkretne i teške posljedice. Usaglašavanje ovih zakonskih normativa značilo bi nepodijeljenu političku volju najviših predstavnika Repulike Hrvatske u trajnom riješavanju svih problema sa kojima se suočavaju naši sugrađani/ke sa povratničkim statusom. Na žalost takvim iskrenim gestama još uvijek nismo posvjedočili niti nakon desetljeća i više od završetka rata. Stoga iskazane napore Vlade RH smatramo deklarativnim i iznuđenim.

Ne želimo živjeti u zemlji čije institucije nisu spremne adekvatno odgovoriti na očite probleme. Ne želimo zatvarati oči pred očitim propustima. Želimo da se azilanti osjećaju kao u svome domu i da uživaju ista prava kao građani/ke Republike Hrvatske. Ovom prilikom pozivamo i medije da se uključe u sustavnije i objektivnije praćenje problematike azila te napose potrebu izvještavanja o temama, uspjesima i problemima na polju integracije izbjeglica u hrvatskom društvu. Nadamo se kako ćemo zajedno sa onima koji u Hrvatskoj započinju novi život Dan izbjeglica obilježiti iduće godine na jedan dostojniji način.