Protekle su nam godine donijele mnogo rasprava o reformama koje se nisu ostvarile i time unijele brojna razočarenja među odgojno-obrazovne radnike, učenike, roditelje i građane. Posebna je obeshrabrenost nastupila zaustavljanjem cjelovite kurikularne reforme koja ni ove godine neće pokucati na vrata škola i barem donekle doprinijeti stvaranju pozitivnijeg ozračja u odgojno-obrazovnim procesima u Hrvatskoj koji su zasićeni neprohodnim sadržajima, visokom predmetnom opterećenošću i usmjerenošću na konkretna znanja, dok je proces razvijanja vještina poput kritičkog mišljenja zanemaren. 

U školske klupe ove godine, kao ni prošlih neće sjesti sva djeca, a neka će biti u tim klupama bez odgovarajuće podrške i pozornosti. Brojna djeca koja borave u zagrebačkom i kutinskom prihvatilištu za tražitelje međunarodne zaštite uključuju se u nastavu s nekoliko mjeseci zakašnjenja, unatoč zakonskoj normi od 30 dana. Također, mnoga nemaju udžbenike ili ih se ne uključuje u pripremnu i dopunsku nastavu, kroz koje bi trebala učiti hrvatski jezik i druge nastavne predmete. Djeca tražitelji azila ili iregularni migranti koji su u Hrvatskoj bez pratnje odraslih, pa zbog toga borave u odgojnim domovima za djecu, neće pohađati školu ni ove godine zbog nevoljkosti sustava da im posveti pažnju. 

Niti ove školske godine neće biti otvorena vrata interkulturne škole u Vukovaru, koja je trebala biti dobrim primjerom modela obrazovanja u višeetničkim zajednicama u Hrvatskoj i omogućiti povezivanje djece i odrastanje u poticajnijem razvojnom okruženju. Također, nije kvalitetno riješena provedba aktivnosti podrške romskim učenicima, kao što je uključivanje u vrtiće i predškole te učenje hrvatskog jezika, kako bi im se osigurali adekvatni uvjeti za uspješno obrazovanje i socijalnu uključenost. I ove godine se postavlja pitanje hoće li se kvalitetno i sustavno osigurati podrška svim učenicima s teškoćama u razvoju ili onima u riziku od socijalne isključenosti. 

Zabrinjavajuće je gledati kako hrvatski odgojno-obrazovni sustav iz godine u godinu slabi, mnoge ostavlja bez glasa i prilike za budućnost. Dok bi pitanje obrazovne reforme trebalo biti ozbiljan politički proces, on iscrpljuje politikantstvom, zaustavljanjem započetih procesa promjene i gubitkom povjerenja nastavnika i građana.

Obrazovne vlasti trebaju brinuti i o osiguranju dostatnih financijskih sredstava za kvalitetno obrazovanje i osiguravanje dobrih uvjeta u školama. Društvo koje govori da brine o djeci i da želi više djece treba prestati prioritizirati druge javne politike značajno više nego odgoj i obrazovanje. 

Zbog svega navedenog, inicijative GOOD i Dobrodošli pitaju se hoće li i ova školska godina proteći bez ijednog političkog iskoraka u kvaliteti i uključivosti hrvatskoga odgoja i obrazovanja? 

Foto: HINA