Kroz tjedan dana, 16 volontera radilo je na uređenju vidikovca u Pakracu, uređenju izvora iznad sela Kusonje, a osim radnog dijela imali su i edukacijski u kojem su se upoznali s ostavštinom Volonterskog projekta Pakrac (1993. – 1997.), te diskutirali o temi nacionalnih manjina u kontekstu izgradnje mira. U radnim akcijama pomagali su im stanovnici Pakraca, a mladi su volonteri imali su priliku posjetiti Češku besedu u Prekopakri, SKD Prosvjeta te Mali raj u Ploštinama, izletište koje trenutno uređuju pripadnici talijanske manjine.

Motivacija mladih volonterki i volontera za dolazak u Pakrac bila je raznolika. Ljubicu Brigitte Nikić (20), studenticu psihologije iz Osijeka privukla je tema nacionalnih manjina, a važnost fizičkog rada na kampu prepoznala je zbog ostvarivanja prvih kontakata s ljudima iz zajednice. 

„Nismo samo fizički radili, nego smo razgovarali i tako se integrirali“

„Bili smo u kontaktu s ljudima koji su tu iz Pakraca i tako se stvorio kontakt i ta kohezija zbog fizičkog rada, ne samo zato što smo mi radili, nego zato što smo radili s tim ljudima tako da pomognemo nekom i upravo je to stvorilo nekakvo zajedništvo. To nije bio samo fizički rad, nego smo razgovarali i tako se integrirali“, istaknula je Ljubica.

Ljubica Džakula (24), studentica Fakulteta političkih nauka iz Beograda, 1995. preselila je iz rodnog Vojnića u Beograd i osnovna joj je motivacija dolaska bila doći u ratom pogođen Pakrac i pokušati 'sklopiti priču' o trenutnoj situaciji u ovoj sredini. Kao volonterka Grupe 484 i prije se bavila temama nacionalnih manjina, a iskustvo volonterskog kampa u Pakracu inspiriralo ju je da se temom podrobnije započne baviti u svom završnom radu na Fakultetu. Fizički rad na kampu prepoznala je kao priliku za suradnju s lokalnom zajednicom: „kroz priču s njima, oni se nekako s vremenom otvore i kažu koji su to njihovi problemi i mislim da je to jako značajno“.

Zanimljivu životnu priču ispričala nam je volonterka Erika Woudstra (17) koja je na kamp pristigla iz Nizozemske. Njeni su se roditelji upoznali za vrijeme Volonterskog projekta Pakrac u 90-ima, gdje je otac došao kao strani volonter. Prvih je 13 godina života provela u Karlovcu, a od roditelja je o Pakracu čula poneke priče. Iskustva s kampa vidi kao osoban rast i razvoj. „Dobila sam priliku učiti o temama nacionalnosti, državljanstva, građanstva, razmišljati izvan svojih misli i svoje 'glave', dobiti različite perspektive, to mi je bio zanimljivo, mogla sam diskutirati o svojim mišljenjima s drugim ljudima.“ 

„Naučila sam pričati s ljudima s kojima se ne slažem“

Erika spominje da je kroz iskustvo kampa imala priliku raditi na svojim vještinama. „Nisam neka super društvena osoba, pogotovo s ljudima s kojima se ne slažem…, s njima obično ne želim imati posla, ali ovdje sam vidjela da ipak to mogu, da se mogu naći neke zajedničke stvari o kojima možeš pričati i nije dobro odmah prosuditi osobu, jer nisu svi jednostavno imali sve resurse koje mi imamo da bi se mogli educirati, tako da dobro je s ljudima s kojima bi se reklo da se ne možeš nikako složiti i s njima pričati, to sam naučila i to možeš bilo gdje primijeniti.“ Iz perspektive osobe koja živi u Nizozemskoj, Erika poručuje da bi voljela da ljudi u Hrvatskoj različitosti počnu vidjeti kao bogatstvo. „U Nizozemskoj učimo njemački, francuski, svi žele učiti ruski, žele učiti sve te jezike, a ovdje se to vidi kao zašto bi učio njegovo. Od toga samo možeš rasti, da znaš više jezika, da znaš više kulture, da mogu čitati ćirilicu, da znam povijest Čeha, a ne samo našu na primjer“, naglašava Erika.

„Rastužilo me to što su ljudi u Pakracu prepušteni sami sebi“

Ivan Zidarević (30), volonter iz Zagreba, komentirao je svoj prvi dojam o Pakracu: „Vrlo sam tužan što je grad i dalje nerenoviran, neobnovljen…ono što me jako iznenadilo i rastužilo je to što grad nema povezanost i prometnu infrastrukturu, nema liniju koja bi ljude dovezla u Pakrac i odvezla iz istog, mislim da su ljudi nekako prepušteni sami sebi.“ Ivan je važnost boravka volontera u Pakracu vidio kroz pozitivnu energiju koju su volonteri u kamp ponijeli sa sobom. „Pretpostavljam da je naše prisustvo ovdje, naša pozitivna energija i to što hoćemo da čujemo, pitamo i pomognemo, što je prije bila neka tampon zona, sad je neki dobar duh volonterstva.“ 

Na dolazak na kamp Ivan se odlučio nakon što je za završni rad na Mirovnim studijima, jednogodišnjem programu Centra za mirovne studije kroz koji je istraživao Volonterski projekt Pakrac (1993. – 1997.) s naglaskom na obnovi grada volontera iz Srbije koje je organizirala Jelena Šantić, primabalerina, osnivačica Grupe 484 i jedna od najvažnijih mirovnih aktivistica u Srbiji. „U kamp sam se prijavio kao neka vrsta zahvale CMS-u i Mirovnim studijima i pošto sam radio završni rad o Volonterskom projektu Pakrac, Goran Božičević me inspirirao da se malo više uključim u temu pa sam se radeći završni rad na neki način povezao s bivšim volonterima koji su bili u Pakracu i kada sam čuo da postoji kamp, osjetio sam potrebu da se prijavim i jako mi je drago što sam primljen“, naglasio je Ivan.

Lokalno stanovištvo nastavilo je raditi na započetim temeljima volontera

Na pitanje što bi poručio budućim volonterima, Ivan odgovara „da se obavezno jave jer ovakvo iskustvo im ostaje za cijeli život. Ovo je u vrijeme kad ljudi idu na more, na godišnje odmore, ali ako u prosjeku živimo 75 godina, mogu 75 godina ići na ljetovanje, a kamp ovog tipa ostaje za cijeli život. Mislim da je super prijateljstvo, premrežavanje, upoznavanje ljudi, učenje novog, a ako se za par godina vrate u Pakrac mogu pokazati ovo sam ja gradio, radio, što je super stvar“.

Nakon što su volonteri otišli iz kampa, lokalno stanovništvo nastavilo je dalje krčiti i uređivati vidikovac koji su krenuli sređivati volonteri. Planiraju od srušenih stabala planiraju napraviti klupice.

Iskustvo kampa mnogi su sudionici u svojim evaluacijama ocijenili kao iznimno važno i dodatan poticaj za daljnji rad na istraživanju i radu na izgradnji mira u svojim zajednicama. Kamp su vodili Nikola Ivanović, Jadranka Antunović, programski ga je su-osmislio Goran Božičević. Jadranka, stanovnica Pakraca, volonterka Delfina i voditeljica kampa u svom je osvrtu na posljednji dan napisala: „Kada sam došla kući, bio je jedan sat. Vrijeme ručka. Cijelo poslijepodne vrtjela sam filmove o tjednu, na početku kojeg mi ništa nije bilo jasno, a na kraju sam shvatila kako je malo potrebno da se ljudi vole, smiju, toleriraju, budu sretni. Jedno potpuno novo, životno iskustvo!“

Volonterski kamp dio je projekta PakT: Praktično i aktivno za Pakrac! koji financira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta.