Projekt istražuje privremene migracije radnika unutar globalnih migracijskih tokova, povezuje istraživački i angažirani umjetnički rad i otvara cijeli niz pitanja relevatnih za društvenu pormjenu.

Prema izlaganjima Julije Kranjec iz Centra za mirovne studije i Duge Mavrinac, jedne od autorice projekta, ima više razloga zašto su migrantski radnici nevidljiva pojava unutar diskursa o migracijama. Za početak, radi se o većinom ilegalnim radnicima, njihov rad i migracija nisu zabilježeni, zbog čega raspolažemo s iznimno malo podataka i kontakata. Iz ovog ili drugih razloga, ova pojava nikada nije bila akademski obrađena, nema većih istraživačkih projekata na tu temu od kojih bismo mogli započeti.

Na kraju, mora se uzeti u obzir i svojevrsna neprihvatljivost same pozicije ilegalnog radnika, stvorene od strane države i medija koji etiketiraju takve migracije kao "ekonomske i dobrovoljne", kao nešto što se čini iz luksuza, za razliku od legitimnih političkih razloga izbjeglica, koji shodno tome zaslužuju biti zaštićene. Ipak suprotno tome, jasno je da se i u tim slučajevima gotovo uvijek radi o prisilnim migracijama, koje se rađaju iz nužde i egzistencijalne ugroženosti. 

Kako je na predstavljaju pojašnjeno, danas teško možemo govoriti o jasno odjeljivim razlozima migracija i striktnim podjelama, i više o mješovitim migracijama, isprepletenosti klimatskih, ekonomskih, političkih, zdravstvenih i ostalih razloga. 

MIGRACIJA ŽENA U 90-TIMA

Kako bismo dobili ideju o tome što sve podrazumijeva privremeni rad i migracija, Duga Mavrinac izložila je svoja istraživanja o njegovateljicama iz primorja i Istre koje rade u sjevernoj Italiji. Iako se procjenjuje kako je od 90-tih od 35.000 do 50.000 žena migriralo na privremeni rad, većinom u kućanstvu, ovo područje nikada nije bilo temom istraživanja. Doznajemo kako se radi o sljedećem profilu i rutini: većinom je riječ o starijim ženama, dugo nezaposlenima ili u mirovini. Duljina smjene je 15 dana do mjesec i pol, a po njihovom povratku najčešće odlazi poznanica ili prijateljica, informacije kolaju. S osobom koju njeguju provode 24 sata, životni ritam je potpuno podređen toj osobi, istodobno su prisutne i nevidljive, životni prostor je reduciran, mjesto rada i stanovanja je isto, a periodi rada i odmora nisu definirani. Iz svega je vidljivo kako se radi o vrlo teškom radu, emocionalno i psihički 

Istodobno moramo osvijestiti upravo ulogu žena u globalnim privremenim migracijama. Upravo one su najranjivije, nezaštićene skupine, žene koje se odlučuju na ovakav tip rada kako bi skrbile za obitelj, osim što su zakonski nezaštićene i nevidljive, dodatno ih prati stigma koja se pridodaje tim "ponižavajućim" poslovima te ponekad i patrijarhalne osude zbog "napuštanja" doma i skrbi za drugu obitelj. Želja i ambicija ovog i sličnim projekata jest da se revalorizira ovaj tip rada i da se time oda zasluženo priznanje radnicima te makne stigma nedostojnosti. 

ULOGA ANGAŽIRANE UMJETNOSTI

Kako smo naveli, pri tom pokušaju susrećemo se s nekoliko problema. Za početak, privremeni radnici (čistačice, njegovateljice, radnici u građevini, turizmu) iznimno su heterogena skupina do koje se teško dolazi. Pokušaji okupljanja i organiziranja takvih radnika teško su izvedivi, nema podataka, istraživanje bi zahtijevalo puno terenskog rada, a ovakvi projekti se teško financiraju. Ipak, upravo ovaj projekt predstavlja konkretan pomak naprijed i odlična je prilika da nešto izraste na solidnim temeljima.

Za kraj, Irena Bekić, također autorica projekta, objasnila nam je ulogu koju igra angažirana umjetnost u ovome projektu. Zašto spoj kulturne antropologije i umjetnosti? Prva je društvena znanost koja je zatvorena unutar svojih granica pravilima akademske zajednice i nedostaju joj kanali prema publici. Umjetnost omogućava taj kanal, nije definirana određenjima, disciplinama i predmetom, već posuđuje, prilagođava se, koristi različite medije i ima alate kojima ulazi u svakodnevicu i komunicira poruku. Umjetnost raspolaže snažnom institucijom i infrastrukturom kojom može podržati ne-umjetničke projekte koji su potrebni zajednici, da na zanimljiv način dospiju do zajednice.

Cilj projekta jest istražiti ovaj problem od početka, s terena, interdisciplinarno, prvenstveno iz očišta kulturne antropologije, uz suradnju angažirane umjetnosti. Krajnji cilj jest uključiti i privremene migrante i napraviti izložbu u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, koja bi predstavljala narativ o privremenim migracijama, bila mjesto generiranja novih znanja i platforma za konkretnu podršku migrantskim grupama.

Predstavljen nam je rad troje umjetnika, Santiaga Sierre, Andreje Kulunčić i Ahmeta Oguta, koji su svaki na svoj način pristupili ovoj temi u svojim definicijama angažirane umjetnosti. Time smo pojasnili kako je njezin krajnji ishod upravo prodor u život, konkretna promjena, što i očekujemo od ovog iznimno zanimljivog i prijeko potrebnog projekta.