30-tih godina XX. stoljeća i neposredno nakon 2. svjetskog rata, grupa istraživača[1], među kojima i Johan Galtung[2] prvi puta artikuliraju istraživačko polje mirovnih studija baveći se istraživanjem rata i njegovih posljedica. Tokom XX. stoljeća interes za mirovne studije razvija se u okrilju vjerskih zajednica (rimokatoličkih, Quakera, Menonita), a naglo raste za vrijeme i nakon rata u Vijetnamu te u vrijeme hladnog rata ponukan utrkom u naoružanju i nuklearnim prijetnjama. U danom kontekstu, polje mirovnih studija ubrzo se postavlja kao trans-disciplinarno područje koje izbjegava do tada prisutno istraživanje odnosa moći između nacija, diplomacija i političkih elita koje je odvojeno od zajednica i internacionalnih odnosa. U pitanja rata, mira i pravde, s ciljem izgradnje 'mirnijeg svijeta', fokus s 'nacionalnih interesa' prebacuje na promoviranje rješenja mirnim putem[3] - na svim razinama u zajednicama, kao i na internacionalnoj razini. 

Neki od ključnih principa mirovnih studija govore sljedeće: (1) treba ih shvatiti kao akademsko polje koje se oslanja na specifične edukacijske koncepte; (2) sudionike i sudionice programa potiču da pitanja rata i globalne nepravde istražuju kroz interdisciplinarni i trans-disciplinarni pristup; (3) za razliku od programa fokusiranih na diplomaciju i policy-eksperte, mirovni studiji fokusirani su na civilno društvo, građane i njihovu ulogu u izgradnji pravednijeg svijeta; (4) mirovni studiji su vrijednosno orijentirani – važno je da imaju akademsku objektivnost, ali trebaju uvažiti i etički pristup miru, društvenoj pravdi i svjetskoj zajednici; (5) trebaju biti transformativni – društvu su, na osobnoj i društvenoj razini,  potrebne alternative statusu quo koje se očituju u drugačijem vođenju ekonomije i politike – mir je rezultat radikalne transformacije vrijednosti, društvenog uređenja i međunarodnih odnosa.

Johan Galtung proširio je značenje mira shvaćenog kao odsustva rata, kao 'negativan mir', na pojam 'pozitivnog mira', što predstavlja širok spektar aktivnosti s ciljem

prevencije rata koja uključuje pitanja socijalne pravde i dostupnosti prava svima.

Najčešća obrazovna, istraživačka i politička područja mirovnih studija su:

- poznavanje ratova, utrke u naoružanju, mirovnih pokreta 

- društvena pravda -  suprotno stajalištu 'ako želiš mir, pripremaj se za rat' traženje ekonomske i političke jednakosti, sa socijalnom pravdom u središtu kao učinkovitiji put za postizanje mira; mir je ukorijenjen u pravednosti

-  razumijevanje i transformacija sukoba – izrazito praktična dimenzija mirovnih studija daje sudionicima vještine posredovanja u sukobima (medijacija), arbitraže i drugih vještina analize i transformacije sukoba

 - nenasilje – uključuje velik broj ekonomskog, političkog, kulturnog i duhovnog „oružja“ da se postigne pravednost

- globalno društvo – svjetska zajednica kojoj u središtu nisu nacionalne države, već međunarodno priznata ljudska prava, ekonomska i socijalna pravda, međunarodno zakonodavstvo.

Mirovni studiji s vremenom kao bitan ugrađuju feministički princip „osobno je političko“ i integriraju feminizam, rodna pitanja te zaštitu okoliša i izgradnju utopijskih zajednica.

Cilj mirovnih  istraživanja nerijetko je stvaranje uvjeta za postizanje mira i postizanje mira, ne tek analitika i izučavanje. Želeći ići korak dalje od teorije i postići transformaciju društvenih odnosa, u odnosu na druge akademske discipline, mirovni studiji integriraju i vještine i praktična znanja potrebne za izgradnju pozitivnog mira - poput komunikacijskih vještina, pregovaranja, posredovanja u sukobima, kao i organizacijskih vještina, vještina planiranja. Mirovni studiji zagovaraju progresivnu društvenu promjenu, kolektivnu nenasilnu borbu protiv rata, opresije i nepravde. Nisu neutralni, svrstavaju se na stranu slabijih, zagovaraju osobnu i strukturnu promjenu.

Kao interdisciplinarno akademsko polje koje propituje uvjete u kojima je mir moguć, te kako se oni mogu ostvariti, mirovni se studiji bave prevencijom i eliminiranjem direktnog nasilja, od osobne do međunarodne razine. Također, prepoznajući da bez postizanja pravednosti ni održivi mir nije moguć, mirovni studiji adresiraju i pitanja strukturnog i kulturnog nasilja. Strukturno predstavlja opresija i deprivacija od strane sustava (institucija, „nevidljivih“ počinitelja), dok kulturalno predstavlja vrijednosti i stavove koje perpetuiraju direktno i strukturno nasilje. 

Dodiplomski programi Mirovnih studija najčešće uključuju: (1) uvodne interdisciplinarne seminare o osnovnim načelima mirovnih studija kao podršku studentima za istraživanje kompleksnih tema kroz prizmu više akademskih disciplina (2) kolegije povezane s mirovnim temama u užem smislu (3) mentorirane istraživačke radove (4) praksu u mirovnim organizacijama i institucijama, organizacijama civilnog društva ili organizacijama i inicijativama koje se bave razvojem zajednica.  Diplomski programi uključuju neke od navedenih komponenti, ali osnovni im je cilj razvoj istraživanja, te pripremiti studente za  rad u mirovnim institucijama, misijama i organizacijama civilnog društva.

U metodičkom smislu, bio on istraživački ili obrazovni, koriste pluralistički i teorijski heterogen pristup, te jedinstvo teorije i prakse[4] i pomažu nam u razumijevanju dugoročnog procesa pedagoške i političke transformacije. Polje mirovnih studija eksplicitno je vrijednosno orijentirano prema društvenoj promjeni.

Kritika mirovnih studija artikulira se kao naivnost u želji za promjenom svijeta, akademska kritika spočitava nedostatak fokusa i discipline, dok ih se istovremeno smatra i prekompleksnim za studente, koje se nerijetko naziva komunistima, pacifistima, anarhistima.Preuzeto i prilagođeno iz (The Oxford International Encyclopedia of Peace)

Preuzeto i prilagođeno iz (The Oxford International Encyclopedia of Peace)

 

MIROVNI STUDIJI U KONTEKSTU KRITIČKOG I TRANSFORMATIVNOG OBRAZOVANJA

U svojim zagovaračkim i političkim inačicama, ovo područje obrazovanja javlja se kao niz komplementarnih, nerijetko zagovarački induciranih koncepata: mirovno obrazovanje, obrazovanje za nenasilje, građanski odgoj i obrazovanje, odgoj i obrazovanje za ljudska prava i demokraciju, programi medijske pismenosti, obrazovanje za aktivno građanstvo, globalno obrazovanje i brojni drugi specifičnih fokusa i usmjerenja. U kompetencijskom okviru Europske unije ono se najviše odnosi se na međuljudske i građanske kompetencije[5]. Detaljnija usmjerenja i komparativne analize ostavljamo za neke druge tekstove, a za ovu priliku ostajemo pri temeljima da programi koji žele utjecati na društvenu promjenu u smjeru postizanja pozitivnog mira i društvene pravde trebaju biti kontekstualni, kritički se odnositi prema stvarnosti, biti transformativni i usmjereni na suradnju.

Opisano polje mirovnih studija daje nam uvid u kompleksnost obrazovanja za društvenu promjenu i postizanje društvene pravde. Ukazuje nam da obrazovanje i učenje u ovom području nisu ideal-tipski koncept koji egzistira izvan društva i okoline, već su kontekstualno povezani sa sredinom, ljudima i društveno-političkim procesima. Teorijska uporišta, odmak i prostor za artikulaciju imaju tu svoje značajno mjesto i moraju postojati, ali nužno je zajednički ih propitivati u kontekstu u kojem se nalazimo, te usmjeravati djelovanju i praksi.

Zbog svoje fleksibilnosti i autonomije, neformalni obrazovni programi puno lakše koriste princip kontekstualnosti od formaliziranih programa, no nadajmo se budućnosti u kojoj će se nadići  „lažna dihotomija“ neformalnih programa ili „obrazovnih projekata“ i pronaći način za zajednički rad na osuvremenjivanju sustava -  budućnosti u kojoj će institucionalni i izvaninstitucionalni akteri ravnopravno surađivati, a ta suradnja dati rezultate u unaprjeđenju odgojno-obrazovnog sustava. Za sada je pred nama još niz prepreka - osim razlika u političkim perspektivama, ponekad i vrijednostima, projekti neformalnog obrazovanja i alternativni pedagoški programi obrazovanja su kratkoročno (najčešće projektno) financirani, dok su materijalna sredstva za sistemski razvoj obrazovanja osigurana od strane sustava.

Zalažemo se za javno financirano obrazovanje i ne dovodimo u pitanje ovo posljednje, tek apostrofiramo postojeće razlike u odnosima moći i (ne)moći utjecaja na obrazovanje koje bi dugoročno utjecalo na društvenu pravednost.

 Kako tvrdi Paulo Freire, jedan od prvih zagovornika kritičke pedagogije, i za polje mirovnih studija vrijedi:

 

potrebno je  razlikovati „sistemsko obrazovanje“, koje se može mijenjati isključivo političkim putovima, od „obrazovnih projekata“, koje treba osmisliti i provoditi u interakciji s „potlačenima“ .

Međutim,

 

stroga podjela na službeni obrazovni sustav i institucijski neovisne obrazovne projekte koji bi trebali korigirati učinke nekvalitetnog javnog sustava neproduktivna je… potrebno nam je  javno financirano, kvalitetno obrazovanje koje osigurava uvjete za razvoj kritičkog mišljenja i stjecanje društvenih odgovornosti, ne odričući se dvaju autoriteta – autoriteta znanja i autoriteta učitelja-humanista (a ne‘stručnjaka’) kao voditelja procesa učenja. Tako je i podjela na ‘formalno učenje’, kakvo se prakticira u školama i na sveučilištima, i ‘neformalno učenje’, kakvo se događa kod kuće, u ne-institucionaliziranim okvirima, tek fiktivna podjela.[6] 

 

Iako se možemo složiti s Freirovim pogledom, u nedostatku uvjeta ravnopravnog sudjelovanja i utjecaja na obrazovne politike, izvjesno je da će se neformalni obrazovni programi srodni Mirovnim studijima i dalje provoditi od strane izvaninstitucionalnih aktera, a hoće li ući u zajedničku nadgradnju i značajnije utjecati na obrazovni sustav, ovisi o nizu razloga vezanih uz političku volju i odnose moći u budućnosti. Izgradnja podrške i pozicije moći za sustavne promjene u obrazovanju nadilaze domete ovog rada te će, nadamo se, ona biti predmetom novih istraživanja, promišljanja i praksi, možda baš nekog od prijašnjih ili budućih sudionika Mirovnih studija.

Kritički pristup obrazovanju potrebno je očuvati i iznova buditi, posebno u vremenima u kojima financijski nametnute racionalizacije obrazovanje gledaju kao trošak, a ne ulaganje; koje preferiraju menadžerski pristup, 'bankarsko obrazovanje' optimizaciju procesa učenja i organizacije obrazovnog procesa dominiraju obrazovnim politikama, gdje konzervativni sadržaji dominiraju nad emancipatornim.

Za razvoj srodnih programa koji žele doprinositi društvenoj promjeni važno je zadržati temelje u kritičkom i transformativnom obrazovanju.

MIROVNI STUDIJI CMS-a

Mirovni studiji CMS-a korespondiraju polju kritičkog obrazovanja i transformativnog učenja po nekoliko kriterija: 

§  dekonstruiraju odnose moći u društvu 

§  propituju stavove i pozicije koje uzimamo zdravo za gotovo, poput:

fiksnih interpersonalnih odnosa, političke orijentacije, stereotipnih stavova i ponašanja, ideologije, religijske doktrine, znanstvene paradigme, estetičke vrijednosti i standarde[7] i druge pojave koje su naizgled unaprijed zadane i podrazumijevamo ih  

§  traže kritičku refleksiju na informiranim osnovama pri čemu zahtijevaju razumijevanje logike argumenata 

§  uz uvažavanje izvora i strukture  kao okvira uključuju metakogniciju, ali i kritični odmak prema relevantnosti i/ili posljedicama 

§  potiču da se gleda „druga strana medalje“, da se „uđe u tuđe cipele“ čime omogućuju demokratičnu participaciju za koju je dokazano da potiče senzibiliziranost, prihvaćanje različitosti i lakše uključivanje u javne debate uz potrebnu samokritičnost 

§  podižu kritičku  svijest sudionika i sudionica 

§  osnažuju, emancipiraju i potiču angažman sudionika za uspostavu pravednog društva 

§  integriraju feminističke i post-kolonijalističke postulate i sadržaje 

§  približavaju ulogu predavača („učitelja“) i sudionika („učenika“) u procesu prijenosa znanja i razmjene iskustva 

§  čine to dijaloškim i participativnim metodama koje uključuju i u tom procesu motiviraju i osnažuju sudionike i sudionice za preuzimanje odgovornosti 

Ostvarenje navedenih načela potvrđuje evaluacija sudionika i sudionica koja donosimo u publikaciji.

Uz spomenute pretpostavke polja mirovnih studija, načela kritičkog i transformacijskog obrazovanja, Mirovni studiji CMS-a izgrađeni su na temeljima direktnog aktivističkog rada na društvenoj obnovi u ratnom i poslijeratnom periodu[8]. Novi sadržaji u program se uvode paralelno s aktivističkim i zagovaračkim praksama rada na društvenoj promjeni koja se kontinuirano razvija i artikulira.

Prvi edukacijski programi na kojima se temelje Mirovni studiji, MIRamiDA treninzi[9], počeli su s provedbom 1993. godine u Pakracu, razvijali su se i danas se provode u različitim oblicima. Oko Mirovnih studija i direktnog rada na izgradnji mira u podijeljenim zajednicama, izrastao je Centar za mirovne studije, neprofitna organizacija koja od 1997. aktivno radi na društvenoj promjeni povezujući aktivizam, istraživanja i edukaciju, a kroz zagovarački rad na javnim politikama nastoji doprinijeti smanjenju strukturnog nasilja i diskriminacije u društvu, izgradnji mirovnih politika i održivog mira.

Mirovni studiji Centra za mirovne studije formirali su se na iskustvu domaćih antiratnih aktivista i iskustava koja su razvili s međunarodnim kolegama. Prateći generalne premise interdisciplinarnog polja mirovnih studija, ovaj program podjednako vrednuje iskustvo, specifičnosti okruženja i heterogene teorijske koncepte. To je ponekad slijepa ulica, ali češće je produktivno polje koje otvara put promjeni.  Mirovni studiji su pokrenuti i održani sa željom da se osobe sa malo ili bez aktivističkog iskustva osnaže da postanu aktivni nositelji društvene promjene u kolektivima i zajednicama kojima pripadaju.

Mirovni studiji od početka njeguju pristup obrazovanju kao interdisciplinarnom polju razmjene iskustva, osnaživanja i ravnopravnosti u procesu učenja. Od osnutka do danas, svake godine uključujemo 30-tak zainteresiranih i najmotiviranijih osoba različitih dobi, raznolikih iskustava, osobnih i profesionalnih motivacija, kojima je zajednička motivacija i želja za uključivanje u rad na društvenoj promjeni i prošire znanja i sadržaja koje program nudi u svom okruženju. 600-tinjak je osoba koje su prošle kroz program kroz koji ih vodi, informira, motivira i educira 20-tak stalnih predavača i barem još toliko gostujućih kojima je zajedničko poznavanje teorijskih i metodičkih koncepata, te iskustvo i praktični rad na temama.

Sadržajno, jednogodišnji program se sastoji od 5 obrazovnih modula  i 15 kolegija među kojima postoje višestruke povezanosti te grupnih praktičnih radova:

Moduli i kolegiji 2016-2017

I: Uvod u mirovne studije

1. Uvod u mirovne studije: Suvremeni izazovi, Jasna Račić

2. Uvod u mirovno obrazovanje, Lovorka Bačić, Lana Jurman

3. Razumijevanje i transformacija sukoba, Andrijana Parić

4. Uvod u nenasilno djelovanje, Ana Raffai, Otto Raffai

II: Ljudska prava

5.Uvod u ljudska prava (vrijednosti, teorija, mehanizmi zaštite, praksa) Tatjana Vlašić, Duška Pribičević Gelb, Ivana Radačić, Sara Lalić, Cvijeta Senta

6.Spol-rod-queer, Amir Hodžić

III: Izgradnja mira

7. Uvod u izgradnju mira, Goran Božičević

8. Suočavanje s prošlošću, Vesna Teršelič

9. Ljudska sigurnost, Gordan Bosanac

IV: Suzbijanje rasizma i ksenofobije

10. Postkolonijalizam i migracije, Julija Kranjec, Drago Župarić Iljić

11. Emancipacija kulturnog pluralizma u vrijeme izbjeglištva, Emina Bužinkić

V: Društvena solidarnost

12. Globalno društvo i održivi razvoj, Dražen Šimleša

13. Ekonomska nejednakost i radnička prava, Jovica Lončar, Jelena Miloš, Iva Ivšić,

14. Feministički pokreti i prakse, Vesna Janković

15. Aktivističke prakse i društvena promjena, Iva Zenzerović

VI: Praktični radovi (odabrani u dogovoru sa sudionicima)

VII: Javna predavanja i seminari

 Kolegiji u različitim omjerima kroz prijenos teorijskog znanja i iskustveni, radionički i praktični pristup obrađuju sadržaje vodeći se već spomenutim načelima mirovnog i kritičkog obrazovanja – teme se obrađuju u kontekstu, dijaloški su ili iskustveno obrađene, svako na svoj način pronalazi način za motiviranje i uključivanje sudionica i sudionika. Kolegiji su grupirani u module prema najsrodnijem sadržaju, a među njima su višestruke veze. Novi sadržaji i/ili novo oblikovanje pristupa najčešće u program ulazi kroz Suvremene izazove mirovnih studija, javna predavanja ili predstavljanje novih aktivističkih praksi, kroz suradnje i gostujuće predavače. Postepeno, program se tako kontinuirano osuvremenjuje, čime je povezan sa suvremenim pitanjima društvene nepravde, ali i blizak novim generacijama sudionika i sudionica.

Voditelji i gosti predavači svih 20 godina su mahom aktivisti, dobri poznavatelji pojedinih područja, teorija i politika, osobe s direktnim aktivističkim iskustvom te motivacijom za artikuliranje, organiziranje i sudjelovanje u promjenama. Otvorenost, motiviranost i aktivan rad voditelja jedan su od glavnih izvora motiviranosti sudionika, bilo da sudjeluju u programu, bilo za nastavak aktivnog angažmana.

 Na Mirovnim studijima, kroz završne radove sudionika u mentorstvu predavača inicirani su razni dugoročni projekti, poput:

§  rada na afirmaciji pitanja azila, započeto 2003. kroz završne radove grupe sudionika[10], nastavljeno uz mentorsku podršku CMS-a – područje u kojem se CMS kontinuiranim direktnim i zagovaračkim radom etablirao kao jedna od vodećih organizacija u RH

§  dokumentarni film Đure Gavrana: Htjeli smo radnike, došli su nam ljudi – pripremljen i snimljen u koprodukciji Hulahop studija i CMS-a u sklopu rada mentorske grupe 2011.[11] Film je otvorio prostor rada CMS-a na ekonomskoj dimenziji postizanja mira i društvene promjene, kao i prostor za rad na pitanjima nevidljivih i migrantskih radnika.

§  Istraživanje Kontinuiteti društvenih sukoba: Studija slučaja kombinata Borovo 1988. – 1991.  u 2013. i 2014. [12]koje inicira suradnju Centra za mirovne studije i Baze za radničku inicijativu i demokratizciju. Istraživanje se nastavlja do 2017. kroz produkciju znanstvenih i popularnih članaka i izložbu Kome treba poduzeće? Više o radu Grupe Borovo možete vidjeti na: http://borovo1988.radnickaprava.org. Suradnja na artikulaciji odnosa rada i rata nastavlja se i drugim mentorskim radovima poput  istraživanja štrajkačkih aktivnosti radnika HŽ-a kroz 1990-e.

 §  Okus doma – kulinarsko- jezična zadruga čije su inicijalne aktivnosti u razmjeni recepata i životnih priča inicirani kroz mentorske grupe Mirovnim studijima 2013.[13] i 2014.[14] kroz pripremi kuharice Okus doma, te dvije prvomajske inicijative: Okus doma (2013.)[15] i Grah na svjetske načine u Dugavama (2014.)

 Nekoliko publikacija, kratkih edukativnih filmova, veći broj zagovaračkih i javnih događaja poput: slikovnice Kućica u Ježevu, edukativnog filma o navijanju i nogometu (2013.) filma o Antifašizmu (2016), Antiputovnice (2016.), Žive knjižnice (2016.) i brojnih drugih.

Sudionici/e Mirovnih studija su osobe iznad 20 godina starosti. Po svemu se mogu razlikovati, a povezuje ih to što su osobe koje uznemiruje društvena nepravda, nemirni građani koji žele aktivno sudjelovati u izgradnji društva s manje nasilja i isključenosti, a više jednakosti i pravde. U program se uključuju preko prijava i intervjua s organizacijskim timom. Neke od njihovih osvrta, s nekoliko godina odmaka nakon pohađanja programa, izdvajamo na kraju publikacije. I dok studiju utjecaja na šire društvo treba mjeriti kompleksnijom istraživačkom artiljerijom, ohrabrujuće je da sudionice i sudionici sami detektiraju utjecaj programa - ujedinjenih napora voditelja i sudionika  - i da ga oni sami nerijetko prepoznaju kao dugoročan i transformativan za sebe i svoj društveni angažman.