I danas se sređuje popis vlasništva nad različitim pojavnim oblicima imovine na nivou središnje države iako je još 2001. godine Ured za državnu imovinu donio Pravilnik o očevidniku imovine u vlasništvu Republike Hrvatske. Taj je Očevidnik trebao obuhvaćati samo nekretnine i pokretnine u državnom vlasništvu te s njima povezana prava i obveze. Za zemljište se iskazivala knjigovodstvena vrijednost, dok se za građevine (stanove, garaže i poslovne prostore) iskazivala knjigovodstvena vrijednost i procijenjena vrijednost po ocjeni sudskog vještaka i porezne uprave na određeni datum uz popis pripadajućih dozvola (lokacijske, građevinske i uporabne). Uz to su se u sklopu pokretnina evidentirala prijevozna sredstva, umjetnička djela, uredski namještaj i ostala oprema. U idućih deset godina napravljeno je vrlo malo pomaka pa se u Strategiji upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske za razdoblje od 2013.-2017. godine iz 2012. godine opet spominje da nema sveobuhvatnog popisa državne imovine i da su baze podataka o državnoj imovini nesređene i otežavaju transparentno upravljanje državnom imovinom.

Nekretninama i trgovačkim društvima u vlasništvu Republike Hrvatske od početka se upravljalo odvojeno. Za upravljanje nekretninama bio je zadužen Središnji državni ured za upravljanje državnom imovinom od 1992. godine koji je mogao donositi odluke o upravljanju do 100 tisuća kuna. Ovaj je Ured počeo raditi na prvom popisu nekretnina u vlasništvu Republike Hrvatske. Nekoliko je puta mijenjao svoje ime, no uvijek je bio Vladina institucija.

Dvadesetogodišnja praksa potpisivanja brzopletih i za državu štetnih privatizacijskih ugovora trebala bi biti dovoljna škola za pažljivo i odgovorno upravljanje državnom imovinom, jer, čast izuzecima kod kojih je promjena vlasništva završila dobro, gotovo nitko nije odgovarao za stvarne i oportunitetne gubitke privatizacijskih postupaka. S tim u vezi dobro se je, prije svake odluke o „raspolaganju“ državnom imovinom podsjetiti navoda iz Strategije upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske za razdoblje od 2013.-2017. prema kojem: “Država treba postupati kao dobar gospodar i najprije znati što sve ima, u kakvom je to stanju, koliko vrijedi (ne samo u novcu), koji su troškovi a koja korist, da bi se imovina mogla efikasno koristiti. Da bi se to ostvarilo, potrebno je osigurati stručne, tehničke, kadrovske i organizacijske uvjete.

Nadalje, država se mora organizirati na potpuno novi način za upravljanje imovinom, te kao uspješan gospodar sama poduzimati radnje i poslove s jasnim nacionalnim i ekonomskim ciljem, a ne te poslove prepustiti drugima ili okolnostima.“ U protivnom, ako u upravljanju državnom imovinom sve ostane kako je bilo, građani se mogu samo nadati da se u brzopletim odlukama neće naći još poneka „INA“ ili vjerovati da će s ovakvim gospodarenjem državnom imovinom budućim generacijama, koje iz nekog razloga ostanu živjeti u Hrvatskoj, biti bolje. 

Detaljnu analizu Kratki pregled upravljanja državnom imovinom 1990.-2016. koju je pripremila dr.sc. Mihaela Grubišić Šeba pročitajte u privitku na kraju ovog članka.

 

Tekst je pripremila dr.sc. Mihaela Grubišić Šeba, u sklopu Projekta „Building Local Partnerships for Open Governance and Fight against Corruption in Responsible Management of Natural Resources“, IPA – Transition Assistance and Institution Building Component for 2012, čiji je nositelj Centar za mirovne studije, Zagreb, Hrvatska. Mišljenja iznesena u tekstu osobni su stavovi autorice.

 

Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije, u okviru projekta „Javni interes nije na prodaju – PINS II“, koji se provodi u sklopu programa IPA 2012 Jačanje lokalnih partnerstava za otvorenu vlast i borbu protiv korupcije u odgovornom upravljanju prirodnim resursima. Za sadržaj je isključivo odgovoran Centar za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.