Posljednjih su tjedana građani, građanke i vlade u Europskoj uniji pokazali solidarnost i suosjećanje s izbjeglicama koje dolaze iz ratom pogođene Ukrajine. Svi možemo razumjeti kako bi to bilo ostati bez doma, bojati se za ljude koje volimo i pobjeći iz grada u kojem živimo cijeli život u nepoznato. Mnogi od nas ovih dana daju podršku ljudima koji bježe u sigurnost - ljudi diljem Europe prihvaćaju izbjeglice iz Ukrajine u svoje domove, prikupljaju humanitarnu pomoć, hranu i potrepštine, dijele informacije, prosvjeduju protiv rata i rade sve što je u njihovoj moći da se život za ljude iz Ukrajine bude barem malo lakši.

Europski odgovor na ovu situaciju pun je dobrodošlice, pa se tako na europskoj razini prvi put aktivirala Direktiva za privremenu zaštitu. Nažalost, ovakva solidarnost na političkoj razini  posljednjih je nekoliko godina uglavnom izostajala za osobe koje su bježale od drugih konflikta, političkog ugnjetavanja, klimatskih promjena i siromaštva. U isto vrijeme vidimo i potpuno suprotno od europske otvorenosti i dobrodošlice, svaki dan na granicama ljudi druge boje kože trpe policijsko nasilje i ostaju pred zatvorenim vratima Europe. 

Posljednjih smo tjedana svjedočili i normalizaciji rasizma na granicama s Ukrajinom. Mnogi izvještaji pokazuju da su na izlasku iz gradova osobe tamnije boje kože fizički spriječene da se ukrcaju na vlakove do granice. Kada bi i uspjeli doći do granice, otvoreno im je uskraćena neposredna zaštita. Također, s terena stižu upozorenja da su oni koji su uspjeli pobjeći u susjedne zemlje suočeni sa segregacijom, te su smješteni u etnički odvojene centre samo za Rome, a zatim prevoženi do sljedeće granice. 

Političke elite i krajnja desnica godinama nas pokušavaju uvjeriti da se bojimo ljudi koji bježe od sukoba i siromaštva, trudeći se uništiti našu empatiju i međusobno nas podijeliti. To je rezultiralo zatvaranjem  Europske unije i Hrvatske za ljude koji samo žele živjeti normalan i dostojanstven život u sigurnosti. 

Posljednjih nekoliko tjedana, kao i 2015. godine, pokazali smo da ne mora biti tako. Izrazi solidarnosti prema djeci, ženama i muškarcima koji dolaze bježeći od rata, kako od građana diljem zemlje, tako i od različitih javnih, državnih institucija i lokalnih samouprava mogu biti naša normalnost. Volje i kapaciteta za prihvat izbjeglica ima, a Europa može i mora tretirati sve ljude jednako.

Međunarodni dan eliminacije rasne diskriminacije podsjetnik je na nepravde koje su se zbog diskriminacije temeljene na boji kože događale kroz povijest, kako ih ne bismo ponovili. Stoga, od EU i njenih država članica tražimo da jamče jednako postupanje prema svima, bez obzira na boju kože, porijeklo, vjeru, etničku pripadnost ili druge karakteristike. Ovo je prilika da svima u potrebi osiguramo prihvat i pristup zaštiti te dostojanstven, siguran i miran život.