Na panelu su sudjelovale stručnjakinje za pitanja azila i izbjeglištva izv. prof. dr. sc. Goranka Lalić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te iz Hrvatskog pravnog centra i doc. dr. sc. Vedrana Baričević s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, članica Živog ateljea DK Cyrille Cartier DK te Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije. Raspravu je moderirala Tea Vidović Dalipi iz Centra za mirovne studije.

Tema panela bio je pregled sustava azila u Hrvatskoj kroz godine, točnije od njegovog uvrštavanja u zakonodavni okvir i izgradnje do borbe za pristup sustavu azila. Taj je put počeo borbom za izgradnju sustava zaštite, a trenutno se nalazimo u borbi za njegov opstanak i za pristup sustavu azila svima kojima je zaštita potrebna. Detektirani su različiti izazovi s kojima su se institucije, organizacije i izbjeglice susretali u počecima razvoja azila, kao i oni s kojima se susreću danas. U tom su kontekstu govornice razgovarale o izazovima s kojima se izbjeglice susreću pri integraciji, kao i kršenjima ljudskih prava i nezakonitim, nasilnim protjerivanjima.

Goranka Lalić naglasila je kako prati razvoj sustava azila još od 2005. godine, sa znanstvene stručne i praktične razine. Prisjetila se kako je velika prekretnica bila upravo donošenje Zakona o azilu, te se sustav azila dalje razvijao kroz proces pridruživanja. Danas postoji niz propisa koji uređuju azil i integraciju, te postoji institucionalni kapacitet. Također je naglasila da se smještajni kapaciteti razvijaju, iako uvjeti u prihvatilištima nisu humani. Od početka sustava azila također je primjetan razvoj kapaciteta MUP-a u postupcima međunarodne zaštite, te je nakon 2008. godine porastao broj odobrenih međunarodnih zaštita. MUP je od samog početka ostao glavni akter, iako u nekim područjima, kao što je integracija, to nije logično. Naglasila je kako je izbjeglištvo globalno vrlo ugroženo. 

Vedrana Baričević podijelila je razvoj sustava azila u dvije faze, od kojih je prva eksperimentalna (do 2009.) zbog toga što u Hrvatskoj nije bilo osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita, a druga je nakon 2009. godine kada je porastao broj osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom. Prva faza razvoja bila je osobito štedljiva, a paralelno sa sustavom azila razvijao se i sustav integracije. Politike integracije napredovale su kroz godine, što se osobito vidi na pristupu stanovanju gdje je MUP u suradnji s civilnim društvom mijenjao kriterije, a država je osigurala egzistencijalni minimum. Vedrana je također istaknula kjlučne probleme sustava integracije: otežan pristup tržištu rada i nepostojanje adekvatnih tečajeva jezika. Naglasila je da, iako je učenje jezika propisano zakonom, za njegovu provedbu se ne pronalaze institucionalna rješenja. U sferi zapošljavanja i obrazovanja, situacija se djelomično poboljšala utoliko što se osobe pod zaštitom upisuju u kategoriji stranaca, ali se obrazovanje naplaćuje kao državljanima - no to ovisi od fakulteta do fakulteta.

Naglasila je kako je civilno društvo iznijelo sve: od tečajeva jezika, zapošljavanja, kontakata u zapošljavanju, psihosocijalne pomoći. Podijelila je kako osobe pod međunarodnom zaštitom izražavaju da bez civilnog društva ne bi mogli niti naučiti jezik niti pronaći posao. Lalić je dodala kako je prebacivanje poslova na civilno društvo uobičajeno i u drugim državama, ali je nužno za to pronaći financije. U kasnijoj raspravi i Cyrille Cartier je poentirala kako je Prihvatilište za tražitelje azila u Zagrebu postalo izolirano, ukazavši kako je u početku unutar Prihvatilišta podršku i aktivnosti za tražitelje_ice azila pružalo osam organizacija, a ne samo dvije kao danas. Naglasila je kako su organizacije i njihovo umrežavanje u pružanju usluga i podrške izbjeglicama važne za razvoj vještina generalno, pa tako i za zapošljavanje. Istaknula je i kako prije nije bilo ograde oko Prihvatilišta, te da sadašnja metalna ograda i fizički izolira osobe koje se ondje nalaze.

Cyrille Cartier osnovala je Živi atelje DK kao sigurno mjesto u kojem se okupljaju ljudi iz lokalnih zajednica i odlaze u prihvatilišta potičući ljude da uđu u lokalnu zajednicu. Istaknula je kako je namjera inicijative bila spriječiti getoizaciju prihvatilišta za tražitelje azila u Zagrebu i Kutini. Budući da su kroz inicijativu primjetile da su žene češće izolirane nego muškarci, razvila se ideja stvaranja sigurnog prostora za žene gdje će moći slaviti, plakati ili štogod bude potrebno. U prostor su prvotno dolazile žene iz prihvatilišta u Zagrebu, te je cilj bio stvoriti parove podrške između žena iz lokalne zajednice i žena tražiteljica azila. No, u sljedećoj fazi cilj je usmjeren prema dekonstrukciji i borbi protiv narativa mi-oni, pošto su u Živom ateljeu primjetile da je i ženama iz lokalne zajednice potreban taj prostor na jednak način kao i ženama tražiteljicama azila. Također smatraju kako je participativan pristup način na koji se borimo protiv nepravdi.

Zatim je Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije ponudila pregled mogućnosti pristupa sustavu azila od 2016. godine, kada su se europske granice i humanitarni koridor zatvorili. Taj je trenutak označio zaokret na razini Europske unije, kako u političkim i medijskim diskursima, tako i u praksama - što se preslikalo i na hrvatski kontekst. Krajem 2016. godine u Hrvatskoj su zabilježena prva nezakonita protjerivanja, a ta se praksa dalje samo pogoršavala. 2017. godine smrt malene Madine Hussiny bila je posljedica te nezakonite prakse. Slučaj obitelji Hussiny pokazao je niz kršenja prava ove izbjegličke obitelji, što je uključivalo detenciju cijele obitelji tražitelja azila, dokidanje kontakta s odvjetnicom i onemogućavanje rada branitelja ljudskih prava, ali i kriminalizaciju osoba koje su pokušavale progovarati o nezakonitim postupanjima. Narednih godina ta se okrutna praksa nastavila te postala sve više nasilnija, dok je nasilje eskaliralo tokom pandemije, pošto je medijski prostor bio zaokupljen epidemijom, iako su novinari nastojali upozoriti na mučenja i nezakonita protjerivanja iz Hrvatske. 

Goranka Lalić je istaknula kako se privremenom zaštitom pokazalo da kod masovnog dolaska, krizni menadžment naših institucija funkcionira, kao i da se visoka razina zaštite može iznaći kada za to postoji volja. Od veljače 2022. stoga u Hrvatskoj imamo dva paralelna sustava: sustav privremene zaštite gdje se pravni problemi rješavaju brzo i sustav međunarodne zaštite gdje je promjena spora. Istaknula je kako Hrvatska ima obvezu zaštiti granicu EU pod svaku cijenu, no i zapitala: “Koja je naša (hrvatska) politička snaga da se nekim zahtjevima odupremo?”.

Sara Kekuš podsjetila je na važne poteze razotkrivanja nasilne prakse nezakonitih protjerivanja, krajem 2021. godine koje uključuju sjajan rad istraživačkih novinara Lighthouse Reports koji su objavili snimke nezakonitih protjerivanja iz RH, izvještaj misije Odbora za sprječavanje mučenja Vijeća Europe koji je potvrdio nasilje i nezakonita protjerivanja, presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju obitelji Hussiny. Posljednjih mjeseci puno veći broj ljudi boravi na javnim površinama, noće u nesigurnim zgradama, uz potpuni izostanak humanitarnog odgovora. Svatko zaslužuje dostojanstven život, stoga je ključno u politikama se voditi zaštitom ljudskih prava, a ne zaštitom vanjske granice. Istakla je: “U CMS-u se godinama zalažemo za osiguravanje sigurnih i legalnih puteva, jer sustav azila na EU razini propada. Potrebno je iznaći održiva rješenja koje će omogućiti politike koje će ljudima garantirati regulaciju boravka, da se prisilne i dobrovoljne migracije mogu na dostojanstven način omogućiti.”

Vedrana Baričević je podijelila saznanja o stavovima društva, kazavši kako nemamo osnove za zaključak da je Hrvatska zatvoreno društvo koje ne prihvaća različitosti - ocjenu koja se često može čuti u javnosti. Podijelila je kako je Eurobarometar 2018 našao da 41 posto ljudi u Hrvatskoj smatra da su migracije problem, što nas svrstava u prosjek europskih zemalja. Istraživanje je pokazalo kako imamo postotak društva koje ne prihvaća različitost, kao i širu populaciju koja je sklona diskriminiranju pojedinih skupina. Istraživanje je pokazalo kako je islamofobija veliki problem, te su čak i ispitanici_ice koji_e su izrazito skloniji_e nediskriminaciji, bili_e skloniji_e da priznaju nelagodu prema muslimanskoj zajednici. Ono što je zanimljivo, jest da gotovo sve osobe koje su izrazile tu nelagodu također nikada nisu imale kontakt s tom populacijom, nego su iznosili stavove iz druge ruke. Upravo manjak kontakta te svojevrsno “uvoženje” predrasuda Vedrana je istaknula kao ključan problem. 

Cyrille Cartier je podijelila kako je jednako važno postojanje sigurnog prostora u Živom ateljeu, kao i odlasci u javnost. Naglasila je kako žene često rade na poslovima gdje pružaju usluge i druge poslove koji su skriveni od očiju javnosti. Apelirala je kako se to mora promijeniti i kako ženama moraju postati dostupni pristojni radni uvjeti s mogućnošću da uče i napreduju. 

Moderatorica Tea Vidović iz Centra za mirovne studije podijelila je važnost postojanja sve većeg broja inicijativa koje pokreću osobe migrantskog porijekla, ali i inicijative Zagreb- grad utočište koja za cilj ima stvroriti sigurne uvjete za izbjeglice i druge migrante u Zagrebu.

Publika se aktivno uključila u raspravu, naglašavajući kako treba biti oprezan u javnom prikazu integracije, kako ne bi došlo do suprotnog efekta od onog što želimo, odnosno do tzv. tokenizacije osoba koje su u medijima prikazani kao dobri primjeri integracije.

Za riječ se javio i predstavnik MUP-a, Filip Stipić, dugogodišnji voditelj Prihvatilišta za tražitelje azila u Zagrebu reagirajući na neke od iznesenih teza. Izjavio je među ostalim kako je sustav napredovao, ali i upozorio na izazov integracije kada velik broj ljudi brzo napušta Hrvatsku. Dodao je kako se je potrebna prilagodba na svim razinama te međusobno uvažavanje.

Važnost napora odozdo, ali i odozgo naglasila je za kraj i Tea Vidović, dodajući kako bolji integracijski okvir može dovesti i do želje i mogućnosti većeg broja ljudi da ostanu i nastave integracijski proces u ovoj zemlji.