Republika Hrvatska je u svom poslijeratnom vremenu započela s izgrađivanjem demokratskih institucija i društva koje će u skorom vremenu postati dio Europske unije. Osim na nacionalnoj, odlučila je preuzeti odgovornost i na globalnoj razini uključujući se u međunarodne vojne saveze. Pored toga, dobila je i važnu ulogu u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. No, koliko svi ti potezi uistinu doprinose izgradnji mira? Postoji li prilika da još predanije, globalno i lokalno radimo na integraciji nenasilja?

Naše neposredno ratno iskustvo treba postati glavna polazna točka za stvaranje nacionalnih i međunarodnih politika izgradnje mira i sigurnosti. Ukoliko iskreno vjerujemo da je nenasilje jedna od temeljnih vrijednosti našega društva ili ju kao takvu želimo graditi, onda smo dužni tu vrijednost i njegovati. Koliko god govor o miru i nenasilju često zvuči kao fraza, ne smijemo dopustiti da fraze izbrišu vjeru u prakticiranje nenasilja. Zbog toga je važno svakodnevno živjeti nenasilje i graditi mir na svakom pojedinačnom koraku.

Za nenasilje i izgradnju mira potrebna je hrabrost, kako ona građanska tako i ona politička. Vjerujemo kako Hrvatska, baš zato jer su njeni građani i građanke proživjeli rat na vlastitoj koži, može i mora snažno zagovarati mir i nenasilje u međunarodnoj i u domaćoj politici. Nažalost, takvih primjera još je uvijek premalo. Ne možemo se oteti dojmu da je uloga Republike Hrvatske u Vijeću sigurnosti ostala neiskorištena i da nije kreativno ni sa značajnim efektima doprinijela stabilizaciji sukoba diljem svijeta. Ulaskom Hrvatske u NATO odbačena je mogućnost primarnog fokusa na razvojne politike, pa se čak i u samom NATO-u Republika Hrvatska više bavi vojnim, a nimalo ne bavi razvojnim angažmanom u misijama u kojima sudjeluje.

I dalje više „slavimo“ našu ratnu povijest, nego što smo se spremni i samokritički osvrnuti na nju. Državne institucije u potpunosti i dalje ignoriraju činjenicu mirne reintegracije Istočne Slavonije (povratak teritorija bez i jednog ispaljenog metka ili počinjenog ratnog zločina), a organiziraju se dvostruke proslave obilježavanja Oluje – vojne operacije oko koje se i danas vode sudski procesi.

U našim školama i dalje ne postoji obrazovanje za mir i nenasilje, program obrazovanja za ljudska prava provodi se tek površno i deklarativno, osjećaj sigurnosti građana/ki poljuljan je strogim i nefleksibilnim ekonomskim mjerama.

Ipak, želimo podsjetiti da odgovornost za promjene ne leži samo u institucijama države. Izgradnja mira polazi od svakog od nas. Ako se na osobnoj razini i u odnosu s drugima odlučimo odricati nasilja, utoliko ćemo zajedno stvarati i društvo u kojemu će biti manje nepravdi.

Centar za mirovne studije, pored direktnog rada na terenu s onima koji još uvijek osjećaju direktne posljedice rata, diskriminacije i kršenja ljudskih prava, obilježiti će ovaj dan i prisjećajući se nedavno preminulog, velikog mirovnog aktivista Augusta Boala, čije kazalište potlačenih je postalo simbol rada na društvenoj promijeni.

Povodom Svjetskog dana mira Centar za mirovne studije poziva vas na javnu prezentaciju Boalovog kazališta potlačenih na kojoj će se prezentirati 2 aktualne situacije koje tematiziraju potrebu uvođenja mirovnog obrazovanja u škole, kao i važnost osvještavanja i sankcioniranja diskriminacije.
Scene su pripremili sudionice i sudionici još uvijek neformalnih edukacijskih programa - Mirovnih studija i Škola ljudskih prava.
Pozivamo vas da zajedno pronađemo nenasilna rješenja i doprinesemo društvenoj promjeni. Prezentacije će se održati u ponedjeljak, 21. rujna od 18 – 20 sati u Društvenom centru Kino Mosor, Zvonimirova 63