Kao prvo, Ministarstvo unutarnjih poslova predložilo je donošenje Zakona po hitnoj proceduri, što, smatramo, nije u skladu s Poslovnikom Hrvatskog sabora. Naime, MUP navodi da su razlozi za hitnu proceduru usklađivanje ovog Zakona s drugim propisima, što nikako ne može biti smatrano „osobito opravdanim državnim razlozima“, kako to nalaže članak 159. Poslovnika Hrvatskog sabora. Inzistiranje na hitnoj proceduri jasno ukazuje na to kako je Ministarstvo unutarnjih poslova „preskočilo“ javnu raspravu te konzultacije s organizacijama civilnoga društva i stručnom javnosti koja radi na zaštiti ljudskih prava čime je grubo prekršen Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata. Iako je MUP provodio intezivne konzultacije unutar „svoje kuće“, izostanak konzultacija sa širom javnosti rezultirao je Prijedlogom Zakona o policiji koji ne zadovoljava demokratske standarde zaštite ljudskih prava.

Pozdravljamo odluku da se u ovom Prijedlogu zakona zadrži model građanskog nadzora policije koji je proširen i na lokalne razine, ali je taj nadzor zamišljen na neprihvatljiv način te će, ovako postavljen, biti posve neučinkovit i ispolitiziran. Krajnje je neprihvatljivo:

1.  Da ministar imenuje članove Povjerenstva za građanski nadzor policije;

2.  Da predstavnik MUP-a sjedi u Povjerenstvu za građanski nadzor policije;

3.  Da je predviđen iznimno kratak rok za podnošenje pritužbi;

4.  Da je onemogućeno pravnim osobama da podnose pritužbe.

Usto su posve nejasne ovlasti članova ovog Povjerenstva čije se definiranje ostavlja za neki drugi dokument.

Ovakve odredbe posebno čude sjetimo li se kako je upravo današnji ministar, kad je bio saborski zastupnik, kritizirao Zakon o policiji iz 2011., govoreći kako postojećem Vijeću za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija treba proširiti ovlasti ili treba stvoriti njemu slično tijelo koje će vršiti kvalitetan građanski nadzor nad radom policije.

 U priči o depolitizaciji policije, neprihvatljivo je da Ministar može davati policiji naputke za rad ili naređivati obavljanje određenih poslova. Vladi RH i ministru unutarnjih poslova ostavljena je isključiva ingerencija za definiranje niza aktivnosti policije – donošenje posebnih pravilnika, imenovanje ravnatelja policije i sl. Što je to doli  direktni politički upliv i  kontrola?

U dijelu Zakona koji regulira policijske ovlasti pojedine odredbe postavljene su preširoko, što otvara mogućnost zlouporaba na uštrb zaštite ljudskih prava - primjerice, mogućnost prikupljanja osobnih podataka građana na rok od 5 godina samo zato što je građanin/ka jednom bio/la slučajno legitimiran. Jednako tako nisu dovoljno razrađena postupanja policije u slučaju nasilnih nasuprot  nenasilnim prosvjedima, što bi moglo imati pogubne posljedice. Ponovno bi se moglo dogoditi da su češća i brojnija uhićenja nenasilnih prosvjednika u odnosu na one nasilne -  odnos prema prosvjednicima u Varšavskoj ulici i onaj prema napadima na policiju prilikom antivladinih prosvjeda 2011. godine zoran je primjer. Isto tako, primjerice, policija zadržava ovlasti provjere telekomunikacijskih kontakta čije prikupljanje može zatražiti čak i nisko rangirani djelatnik MUP-a.

 CMS i KLJP će uputiti amandmane i komentare na Prijedlog Zakona o policiji ministru Ranku Ostojiću a o kršenju zakonskih procedura pri kreiranju Zakona o policiji obavijestit će  premijera Zorana Milanovića.

U prvoj fazi očitovanja zahtijevamo sljedeće:

 1. Odustajanje od prijedloga da se Zakon o policiji donese  hitnim postupkom kako bi se mogla provesti javna rasprava sa zainteresiranom javnošću sukladno Kodeksu. Ovaj Zakon, prije svega, većim dijelom zadire  u pitanja zaštite ljudskih prava te kao takav ni ne smije ići u hitnu proceduru.

 2. Nužna je izmjena ponuđenog modela uspostave i ovlasti građanskog nadzora nad policijom - članove trebaju birati Savjet za razvoj civilog društva i Saborski odbor za ljudska prava a ne ministar; članovi ne mogu biti djelatnici MUP-a; treba produžiti rok za podnošenje pritužbi; treba omogućiti pravnim osobama i djelatnicima MUP-a  podnošenje pritužbi, itd.

 3. U Zakonu o policiji treba jasno istaknuti kako je obaveza policije štititi pravo građana na javno okupljanje jer je to ustavna kategorija; treba odrediti kako se postupa pri pasivnom pružanju otpora prosvjednika/ca i uvesti policijsku ovlast „izmještanja“. Važno je zakonski nedvosmisleno definirati i razdvojiti postupanje prema nasilnim i nenasilnim prosvjedima i prosvjednicima!

 4.  Nužno je sve policijske poslove usuglasiti s postojećim visokim standardima zaštite ljudskih prava.

Podsjećamo pritom kako je Kukuriku koalicija u predizbornom programu obećala pojačanu suradnju s organizacijama civilnog društva u kreiranju javnih politika (Poglavlje 16 Plana 21: Uloga države – u promjene zajedno s građanima),  usmeno je podržala zahtjev 83.  Platforme 112 (istinski nezavisan i učinkovit model građanskog nadzora nad radom policije).

 Sa žaljenjem moramo ustvrditi kako je Ministarstvo unutarnjih poslova na ova obećanja zaboravilo pri donošenju Prijedloga zakona o policiji, s konačnim prijedlogom zakona.

 Očekujemo da Vlada Republike Hrvatske i Ministarstvo unutarnjih poslova isprave učinjeni propust, odnosno  da Zakon o policiji maknu iz hitnog postupka te konačni prijedlog utemelje na stručnoj raspravi sa zainteresiranom i stručnom javnošću kako bi Zakon o policiji bio u cijelosti usuglašen s najvišim standardima zaštite ljudskih prava građana i građanki Republike Hrvatske.

Centar za mirovne studije                                                                 Kuća ljudskih prava

Gordan Bosanac                                                                               Sanja Sarnavka