Ljetna rasprodaja procedure kao uvod u rasprodaju imovine?
Umjesto javne rasprave o upravljanju i raspolaganju preostalom državnom imovinom,
javnost je pozvana da sudjeluje u farsi. Iako savjetovanje sa zainteresiranom
javnošću još nije završilo, Vlada je uputila prijedlog Zakona u hitnu saborsku
proceduru, a Hrvatski sabor osigurava uvjete da se zakon izglasa u roku na
kojem bi mu pozavidjele prethodne vlasti.
Skandalozno je što se ovakvi proceduralni incidenti počinju događati odmah nakon ulaska Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije, a posebno je žalosno što se time nastavlja rušenje prethodnog „zvjezdanog statusa“ Hrvatske u globalnoj inicijativi Partnerstva za otvorenu vlast.
K tome, sadržaj zakonskog prijedloga u suprotnosti je sa Strategijom upravljanja i raspolaganja državnom imovinom do 2017. koja je usvojena prije mjesec dana jer, primjerice, umjesto jačanja kapaciteta Agencije za upravljanje državnom imovinom, planira njeno ukidanje i to bez ikakvog obrazloženja.
Deja vu privatizacije tijekom 90-ih svakako nećemo promatrati skrštenih ruku te stoga pozivamo nadležne institucije da poštuju vlastite propise na kojima se temelji vladavina prava u Hrvatskoj:
- Hrvatski sabor treba osigurati vrijeme zainteresiranoj javnosti za izjašnjavanje o ovom zakonu tako da sada, umjesto izglasavanja aktualnog prijedloga, isti pošalje u drugo čitanje, dakle u još jednu raspravu ove jeseni. Točno je da se, prema Poslovniku Sabora, zakoni mogu iznimno donijeti po hitnom postupku, kada to zahtijevaju osobito opravdani razlozi, koji u prijedlogu moraju biti posebno obrazloženi. Međutim, Vlada je kao obrazloženje navela tek da se radi o njenim prioritetnim zadaćama da se uredi institucionalni okvir u skladu sa Strategijom upravljanja i raspolaganja imovinom u državnom vlasništvu do 2017. godine. U samoj Strategiji, donesenoj prije mjesec dana, smjernice za unapređenje postojećeg institucionalnog okvira niti jednom riječju ne spominju potrebu za hitnom procedurom donošenjem ovog zakona.
- Vlada treba osigurati poštivanje vlastitog Poslovnika utvrđivanjem odgovornosti onih koji ga krše. S obzirom da su, prema Poslovniku, središnja tijela državne uprave uz nacrte prijedloga zakona dužna priložiti i odgovarajuća izvješća o provedenom savjetovanju, neophodno je utvrditi na temelju čije odluke je to prekršeno – radi li se o odgovornosti Državnog ureda ili Ministarstva regionalnog razvoja? Nedostatak primjerenih posljedica za odgovorne može rezultirati ne samo proizvodnjom zakona koji nisu dovoljno kvalitetni, nego i daljnjim padom povjerenja građana u institucije vlasti koje je ionako na rizično niskim granama.
Sve pohvale zbog progresivnog pristupa vlastitim procedurama, točnije zbog promjene Poslovnika Vlade kako bi osigurala sustavno savjetovanje sa zainteresiranom javnošću, Vlada ovime baca u koš.
