Biti siromašan ne smije biti kažnjivo!

Large_untitled_design__1_

Specijalni izvjestitelj o ekstremnom siromaštvu i specijalni izvjestitelj o pravu na adekvatno stanovanje istražili su različite prakse kriminalizacije siromaštva i beskućništva te sastavili izvještaj u kojem su objasnili zašto kriminalizacija siromaštva i beskućništva nije rješenje, koja ljudska prava krši te koje su alternative mjerama kriminalizacije. Izvještaju je doprinio i Centar za mirovne studije s Ambidekster klubom.

Biti siromašan ne bi trebalo biti podložno kažnjavanju

Koliko ima beskućnika u Hrvatskoj? 400-500, ako je vjerovati Vladi. S druge strane, Hrvatska mreža za beskućnike procjenjuje brojku od 2.000, a ta brojka stalno raste. Ne čudi to ako pogledamo posljednju dostupnu statistiku rizika od siromaštva i socijalne isključenosti, onu za 2023. godinu: svaka peta osoba u Hrvatskoj u riziku je od siromaštva (20,7% stanovništva), isti rizik prijeti i gotovo svakoj četvrtoj jednoroditeljskoj obitelji (24,4%), a više od trećine starijih nalazi se u istoj situaciji (34,8%). Više od polovice starijih osoba koje žive same (59,9%), kao i gotovo pola nezaposlenih (45,2%) jedna nesretna okolnost može pogurati u duboko siromaštvo. 

Siromaštvo nije lifestyle. Nije to izbor pojedinca – život u siromaštvu splet je različitih nesretnih životnih okolnosti, zdravstvenih i društvenih komorbiditeta, izostanka socijalne mreže, rupa u društvenoj strukturi i sustavne nebrige o tome da naši sugrađani koji su na rubu siromaštva ne skliznu s njega. Bez obzira na to što je činjenica da se nitko ne rodi i odluči biti siromašan cijeli život samorazumljiva, prečesto se događa da se zakonima siromaštvo kriminalizira i penalizira.

Siromaštvo je uzrok i posljedica povreda ljudskih prava

Siromaštvo je uzrok i posljedica povreda ljudskih prava. Primijetilo je to i Vijeće za ljudska prava Ujedinjenih naroda pa je odlučilo istražiti kriminalizaciju beskućništva i siromaštva u svijetu. Specijalni izvjestitelj o ekstremnom siromaštvu i specijalni izvjestitelj o pravu na adekvatno stanovanje istražili su različite prakse kriminalizacije siromaštva  i beskućništva te sastavili izvještaj u kojem su objasnili zašto kriminalizacija siromaštva i beskućništva nije rješenje, koja ljudska prava krši te koje su alternative mjerama kriminalizacije. U svom su se istraživanju konzultirali i s državama i vladama, pravobraniteljskim institucijama, znanstvenicima te organizacijama civilnog društva, a drago nam je da smo i mi, zajedno s Ambidekster klubom, bili jedan od 130 sugovornika.

Izvjestitelji ističu kako je siromaštvo istovremeno i uzrok i posljedica cijelog niza povreda ljudskih prava, stoga su države obavezne raditi na iskorjenjivanju siromaštva. Republiku Hrvatsku na to obvezuje cijeli niz međunarodnih dokumenata – onih donesenih pri UN-u (kao što je Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima), Vijeću Europe (recimo Europska socijalna povelja) pa i, naravno, onih na EU razini (najrecentnije Europski stup socijalnih prava, ali svakako Povelja EU-a o temeljnim pravima). Složit ćemo se, pogotovo ako se vratimo na brojke s početka teksta, da su trenutni napori koje Hrvatska čini loši i nedovoljni.

Zašto je kriminalizacija siromaštva i beskućništva štetna?

UN-ovi specijalni izvjestitelji ističu nekoliko razloga zašto kriminalizacija siromaštva i bekućništva nije rješenje. Kriminalizacija krši ljudska prava i to zabranu okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, pravo na adekvatni životni standard, pravo na život, pravo na najviši mogući standard tjelesnog i mentalnog zdravlja, pravo na slobodu i sigurnost, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora prebivališta, pravo na privatnost, pravo na slobodu okupljanja, pravo na rad i na pravedne i povoljne uvjete rada.

Pristup u kojem bi policija trebala riješiti posljedice beskućništva i siromaštva kontraproduktivan je. Na taj se način nastavljaju ciklusi siromaštva, socijalne isključenosti i diskriminacije. Deložacije, novčane kazne i pritvor uzrokuju daljnja kršenja ljudskih prava. U Hrvatskoj se, recimo, prosjačenje i skitnja kažnjavaju novčanom kaznom između 20 i 100 eura ili kaznom zatvora do 30 dana, a tom se kaznom kažnjavaju upravo beskućnici. 

Kriminalizacija održava povijesnu praksu diskriminacije i isključenosti, posebice u zemljama s kolonijalnom prošlošću u kojima je siromaštvo povezano s marginaliziranjem i diskriminacijom na drugim osnovama (kao što su rasa, religija, etnicitet…). Oni koji su odstupali od prevladavajućih društvenih normi često su optuživani da su izvor bolesti, devijantnosti ili zločina. Iako su suvremeni zakoni naočigled neutralni, oni koriste iste mehanizme segregacije i kontrole javnih prostora pomoću društvene stigmatizacije.

Kriminalizacija učvršćuje diskriminaciju i stigmatizaciju. Države trebaju jamčiti ljudska prava svim pojedincima na svom teritoriju bez ikakve razlike, što uključuje i socio-ekonomski status. Budući da je veća vjerojatnost da će marginalizirane skupine živjeti u siromaštvu nego opća populacija, na njih još više utječu zakoni koji kriminaliziraju siromaštvo i beskućništvo, pa su tako u ovećoj opasnosti žene, djeca, migranti, osobe s mentalnim i fizičkim teškoćama, a u SAD-u i osobe afričkog porijekla. Istaknuli smo to iskustvo specijalnim izvjestiteljima jer je ono primjetno u Hrvatskoj. Međusektorska je diskriminacija posebno vidljiva u načinu na koji sustav sankcionira najugroženije. Ivana Radačić s Instituta Ivo Pilar ističe: “Jedno je kada se hrvatska obitelj nađe u poziciji siromaštva, a drugo kada se to dogodi, recimo, Romkinji koja se bavi prostitucijom. Kazneni i prekršajni sustav fokusirat će se upravo na takve ljude.“

Kriminalizacija je neprikladan, neučinkovit i skup pristup rješavanju društvenih problema. Trošak kriminalizacije često nadmašuje ekonomske troškove i društvene resurse potrebne za rješavanje temeljnih uzroka siromaštva i isključenosti, uključujući pružanje pristupačnog stanovanja, socijalnih usluga i socijalne skrbi.

Kriminalizacija nije racionalna ili razmjerna metoda za jačanje javnog reda i mira i sigurnosti. Beskućnici i siromašni nemaju drugog izbora pa ih kriminalizacija neće odvući od kriminaliziranih aktivnosti. Dakle, s jedne strane ne pomaže iskorjenjivanju siromaštva i socijalne isključenosti, a s druge strane ne prevenira kriminal.

106.000 ljudi ostalo je bez obaveznog zdravstvenog osiguranja u 2023., otkad se izmjenama Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju definirala obveza nezaposlenih osiguranim osobama da se svaka tri mjeseca javljaju HZZO-u radi potvrđivanja svoga statusa – prvi puta do 29. lipnja 2023. godine te potom jednom u tri mjeseca. Dio tih ljudi ne mogu osobno pristupiti HZZO-u zbog invaliditeta, zdravstvenog, ali i imovnog stanja, ako žive u mjestima udaljenima od najbliže ustrojstvene jedinice HZZO-a te su temeljem ovih osobina stavljene u nepovoljniji i nejednak položaj – i sve to samo zato što su nezaposleni.

Kako drugačije?

Vrijeme je da se okrenemo rješavanju uzroka siromaštva i beskućništva, a ne pokušajima prikrivanja posljedica. Preporuke promjena možete pročitati u izvješću.

Prvi korak je svakako politička volja koja napredak standarda života u Hrvatskoj ne vidi samo u rastu BDP-a, već u izgradnji solidarnog društva i jačanju socijalne države.

Preporučite članak:

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.