Centar za mirovne studije u sklopu svog programa Ekonomsko socijalne pravednosti prati upravljanje državnom imovinom i procese privatizacije koji su se ponovno aktualizirali posljednjih mjeseci. U cilju formuliranja konkretnih prijedloga politika upravljanja državnom imovinom koje bi za rezultat imalo poboljšanje ekonomskih i socijalnih učinaka surađujemo u sklopu projekta Javni interes nije na prodaju (PINS II). Nažalost, upravljanje državnom imovinom u Republici Hrvatskoj nikada nije zaživjelo u pravom smislu te riječi, a sinonim za upravljanje državnom imovinom i dalje je njezina prodaja koja se povjerava jednoj ili više državnih institucija. 

Podsjećamo da se država godinama pokušava odrediti prema strateškom značaju trgovačkih društava u svom portfelju, a da se popis pravnih osoba od strateškog značaja rapidno smanjuje u posljednjih 12 godina:  tako je u prvoj Odluci iz 2004. godine bilo čak 211 trgovačkih društava, 2009. godine portfelj je  smanjen na samo 66 trgovačkih društava, a 2010. na 63 trgovačka društva. 2014. godine popis pravnih osoba se proširuje za pet „zaboravljenih“ društava poput Sunčanog Hvara, Bina Istre, Autoceste Zagreb-Macelj, Jadranbroda i Apisa IT. Nova Vlada ovaj popis je srezala za 8 trgovačkih društava i to na telefonskoj sjednici Vlade (ne i Sabora) 11. svibnja 2016. godine.

Pitamo se zašto je ovakva važna odluka donesena bez sudjelovanja Sabora, prije rezultata analize poslovanja 54 trgovačka društva u državnom vlasništvu koju je nedavno naručio DUUDI i bez javno objavljenih analitičkih podloga, a što propisuje i Kodeks korporativnog upravljanja i Nacionalna strategija.  Zašto nam premijer nije pokazao brojke, kako sam voli reći, nego je ostavio dojam da se ovih osam trgovačkih društava pretvorilo u ne-strateška isključivo zbog ispunjenja kratkoročnih ciljeva punjenja proračunske rupe, dok ukupni ekonomski učinak takve odluke ostaje nepoznat i nesiguran. Ono što nam je poznato jest da je prema podacima navedenim u Strategiji upravljanja i raspolaganja državnom imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske u razdoblju od 2013.-2017. godine 85 društava u državnom vlasništvu 2011. godine ostvarivalo 56 milijardi kuna prihoda, što su brojke koje govore o značaju tih poduzeća za domaću ekonomiju. 

Pitamo se i po kojim to kriterijima primjerice društvo Luka Rijeka nije društvo od strateškog, posebnog ili razvojnog interesa za Republiku Hrvatsku? Luci Rijeka je nedavno povećan temeljni kapital na način da je smanjen državni udjel (očito ispod strateškog praga da više ne bude državi interesantan). Luka Rijeka je, iako suočena s konkurentskom utakmicom susjedne luke Koper i Luke Trst danas jako dobro povezana (državnom) autocestom s ostatkom Europe, a već godinama se planira i izgradnja nizinske pruge Zagreb-Rijeka (o državnom trošku ili EU trošku). Ugovor o izradi nacionalnog plana razvoja luka od osobitog (međunarodnog) gospodarskog interesa za Republiku Hrvatsku nedavno je naručilo Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture. No, je li uopće važno što će ona pokazati kada se luke i bez toga izuzimaju s liste društava od posebnog državnog interesa?!

Čak su i razvijena tržišno orijentirana gospodarstva najrazvijenijih zemalja svijeta priznala značaj strateških trgovačkih društava, a ne samo prirodnih resursa kojima upravljaju, za gospodarski razvoj i sigurnost svojih zemalja. Tako su privatizirane američke zračne luke nacionalizirane nakon zračnih napada 11. rujna 2001. godine radi sigurnosnih razloga, a Velika Britanija u svoje vlasništvo vraća željeznice. Grčka je pod pritiskom golemog javnog duga, vjerovnika i europskih institucija sa kojima je pregovarala prodala svoju najveću luku Pireus kineskoj državnoj tvrtki. Zašto kineska državna tvrtka može, a grčka državna tvrtka ne može dobro upravljati (grčkom) lukom, vjerojatno je pitanje na koje nitko nema odgovor. 

Očekujemo da Vlada ovako važna pitanja prepusti javnoj i saborskoj raspravi, te da u participativnom procesu postavi ne samo kratkoročne i fiskalne nego i dugoročne financijske, ekonomske i društvene ciljeve upravljanja državnom imovinom, te da se za državnu imovinu, a posebno određena poduzeća  koja imaju monopol, procijeni da li je državi cilj ostaviti ih u svome vlasništvu ili ne. 

Očekujemo da dvadesetogodišnja praksa potpisivanja brzopletih i za državu štetnih privatizacijskih ugovora rezultira pripremljenim i kvalitetnim privatizacijskim postupcima jer, čast izuzecima kod kojih je promjena vlasništva završila dobro, gotovo nitko nije odgovarao za stvarne i oportunitetne gubitke privatizacijskih postupaka. Možemo se nadati da se u brzopletim odlukama neće naći još poneka „INA“ i da će se kad-tad pojaviti donositelji odluka koji će zaista željeti upravljati državnom imovinom i to u cilju poboljšanja ukupne kvalitete života građana. Naravno, ako će do tada ostati išta za upravljanje. 

Priopćenje sadrži dijelove analize Kratki pregled upravljanja državnom imovinom 1990.-2016. koji je pripremila dr.sc. Mihaela Grubišić Šeba, u sklopu Projekta „Building Local Partnerships for Open Governance and Fight against Corruption in Responsible Management of Natural Resources“, IPA – Transition Assistance and Institution Building Component for 2012, čiji je nositelj Centar za mirovne studije, Zagreb, Hrvatska.

 

Ovaj materijal nastao je uz financijsku podršku Europske unije, u okviru projekta „Javni interes nije na prodaju – PINS II“, koji se provodi u sklopu programa IPA 2012 Jačanje lokalnih partnerstava za otvorenu vlast i borbu protiv korupcije u odgovornom upravljanju prirodnim resursima. Za sadržaj je isključivo odgovoran Centar za mirovne studije i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije.

 

FOTO: HINA