Različiti tipovi nenasilnog djelovanja

Christine Schweitzer i Barbara Müller u svom tekstu o nenasilju kao trećem putu „Gewaltfreiheit als Dritter Weg zwischen Konflitkvermeidung und gewaltsamer Konfliktaustragung“ [Nenasilje kao treći put između izbjegavanja i nasilnog rješavanja sukoba] (Müller, Schweitzer, 2000:82-111) određuju nenasilje kao „nutarnji stav i praktičan način ponašanja. Prvo bitno obilježje nenasilja je odricanje jedne strane u sukobu od primjene nasilja u rješavanju sukoba“ (ibid.:99). Time se u definiciji nenasilja one podudaraju s polazištem Mellona i Semelina da je pretpostavka svakog nenasilja odbacivanje nasilja kao mogućeg načina djelovanja (Mellon, Semelin, 1994:25). Schweitzer i Müller razlikuju teoretičare/ke nenasilja po tome shvaćaju li u svojim teorijskim konceptima nenasilje primarno principijelno (Gandhi, King) ili stavljaju naglasak na njegov pragmatični aspekt (Sharp, Semelin). One napominju da svi teoretičari/ke, bilo da nenasilje shvaćaju principijelno ili pragmatično, ističu da je ono „efikasno i etički odgovorno sredstvo rješavanja političkih sukobljavanja“ (Müller, Schweitzer, ibid.:101). Francuski filozof Jean Marie Muller definira odnos između etičkog i efikasnog aspekta  nenasilja pomoću razlike između nenasilja kao filozofskog principa i kao strategije nenasilne akcije. Dok filozofski princip slijedi kriterije smisla, strategija traži kako da bude što djelotvornija. Muller smatra da su dvije razine povezane, ali ih se ne smije poistovjećivati.

 Ideološki se razlikuje principijelni od pragmatičnog pristupa nenasilju prema sljedećim kriterijima: važnost religioznih temelja nenasilja, stav prema protivniku, stav prema sukobu i tumačenje odnosa između svrhe i sredstva djelovanja. Schweitzer i Müller smatraju da nenasilje nije egzaktan pojam, nego ga opisuju kao nenasilno djelovanje koje ima razne oblike nenasilne akcije. Oblike nenasilne akcije nazivamo različitim pojmovima koji „pojašnjavaju karakter nenasilja kao generičkog pojma“ (ibid.:100). Tu karakterizaciju nenasilja one preuzimaju od američkog teoretičara nenasilne akcije, Genea Sharpa koji nenasilnu akciju definira kao „generički pojam koji se odnosi na desetke specifičnih metoda protesta, nekooperativnosti i intervencija u kojima aktivisti upravljaju sukobom radeći ili odbijajući raditi određene stvari bez korištenja fizičkog nasilja“ (Sharp 1973:64). Sharp ističe značaj djelovanja u kontekstu društvene nepravde ili nasilja[1], a nenasilje tumači kao specifično prepoznato djelovanje koje naziva „nenasilna akcija“.

            Prema Schweitzer i Müller, Sharp je najpoznatiji predstavnik pragmatičnog tipa razumijevanja nenasilja. Pragmatično razumijevanje nenasilja ne ističe religijske temelje opredjeljenja za nenasilje (npr. religijski utemeljenu zabranu ubijanja) i više naglašava nenasilje kao tehniku borbe u kojoj se koriste specifične metode nenasilne akcije. U pozadini ovog razumijevanja nenasilja je negativno shvaćanje sukoba kao borbe u kojoj treba pobijediti protivnika. Gene Sharp piše o „političkom džiju-džicu“ [political jiu-jitsu][2]. Dok se u principijelnom shvaćanju nenasilja smatra da „traženje istine ne dopušta da se protivniku nanosi nasilje“ (Müller, Schweitzer, ibid.:102), ovdje je protivnik manje u središtu pozornosti jer je naglasak na moći i otimanju moći od vladajućih. Također, u pragmatičnom shvaćanju nenasilne borbe nije u fokusu pozornosti pitanje o odnosu puta i cilja. Predstavnici principijelnog razumijevanja nenasilja kritiziraju odnos prema protivniku koji je obilježen željom za pobjedom, jer sukob gledaju kao priliku za promjenu svih strana u sukobu. Isto tako, ne prihvaćaju zanemarivanje korelacije između puta i cilja, jer smatraju da je snaga nenasilne borbe upravo u drugačijem odnosu prema protivniku i u korelaciji između cilja i metode nenasilne borbe. Ne slažu se da nenasilje teži bilo kakvom cilju jer se, kako Schweitzer i Müller citiraju Goss Mayr: „nenasilne metode lako mogu zloupotrijebiti za nepravedne ciljeve“ (Goss Mayr, 1981:85).

Razlika između principijelnog i pragmatično shvaćenog nenasilja više je ideološkog reda, smatraju Schweitzer i Müller. One primjećuju da nije jasna granica između ta dva tipa tumačenja u samoj praksi nenasilja jer praksa najpoznatijih zagovornika principijelno shvaćenog nenasilja Gandhija i Kinga pokazuje i elemente pragmatično shvaćenog nenasilja. Isto tako, pragmatičnost Sharpa ili Semelina podrazumijeva određene nenasilne stavove principijelnog karaktera. Kao snagu nenasilja, spomenute autorice prepoznaju upravo činjenicu da sami sudionici nenasilnog djelovanja uspijevaju u praksi izdržati napetost između pragmatičnog i principijelnog nenasilja, te se u praksi najčešće susreću pomiješana oba pristupa nenasilnoj borbi (Müller, Schweitzer, 2000:104). Poput Sharpa, i njemački mirovni aktivist i teoretičar nenasilja Theodor Ebert, prevodi pojam satyagraha kao „nenasilna akcija“, ali u njegovom konceptu više dolazi do izražaja principijelni aspekt nenasilja. Theodor Ebert ističe da Gandhi razlikuje nenasilje slabih i nenasilje jakih. Nenasilje slabih je „pragmatična, taktična primjena nenasilnih metoda, bez pouzdanog, trajnog obvezivanja na samo nenasilje“ (Ebert, 1978:2). Nenasilje jakih ili „nenasilna akcija“ je „svijest o kontraproduktivnim posljedicama primjene nasilja i zbog toga je svjesno odbijanje/sloboda od nasilja“ (ibid.).[3] Ebert polazi od pretpostavke da u suvremenom kontekstu pojam „nenasilna akcija“ barem u tendenciji izražava načelnu odluku za dugoročno odbijanje nasilnih sredstava djelovanja u sukobu.

Osim navedene dvojnosti između principijelno i pragmatično shvaćenog nenasilja, postoji i dvojnost između strateškog i taktički shvaćenog nenasilja. Prema Weberu i Burrowesu (Weber, Burrowes, 1991:2) taktički shvaćeno nenasilje teži partikularnom cilju, odnosno reformiranju dijela sustava, pri čemu kao primjer navode bojkot autobusa u crnačkom pokretu za ljudska prava. Strateški shvaćeno nenasilje teži fundamentalnoj društvenoj promjeni te ima dugoročni cilj kao što pokazuje primjer marša soli u Indiji pod vodstvom Gandhija.

 Zanimljivo je primijetiti da mlađi autori/ce poput Schweitzer i Müller nenasilje kontekstualiziraju u transformaciju sukoba, dok je kod starijih autora (Gandhi, Goss Mayr, Muller) primarni kontekst društvena nepravda koju treba nenasilno otkloniti. Trebalo bi istražiti što je uzrokovalo ovu promjenu percepcije konteksta u kojem se ostvaruje nenasilno djelovanje, je li to razvoj u teorijskim znanjima o transformaciji sukoba, utjecaj američkog koncepta medijacije i nenasilne komunikacije prema Rosenbergu na nestanak moralizirajuće pristranosti ili gubitak „revolucionarne komponente u nenasilnoj akciji“ kako Schweitzer i Müller navode misao Burrowesa (Müller, Schweitzer, 2000:105).

Građanski neposluh

Građanski neposluh također je jedan oblik nenasilja koji je bliži principijelnom negoli pragmatičnom razumijevanju nenasilja. Henry David Thoreau i teoretičari koji se na nj pozivaju ističu kako nepravda vlasti počiva na posluhu građana.[4] Stoga Thoreau uviđa da je točka preokreta upravo uskrata posluha nepravednom sustavu. U temelju građanskog neposluha je odgovornost za zajednicu. Upravo je odgovornost ključni pojam Thoreauovog koncepta građanske neposlušnosti. Thoreauov uvid o transformativnoj snazi neposluha ugrađen je u koncepte većine važnih teoretičara nenasilja (Gandhi, King, Sharp). Već je Gandhi razvijao metode nesuradnje kao glavne oblike nenasilnog djelovanja, a Sharp, na tragu Thoreauovog koncepta građanske neposlušnosti, razvija zbirku metoda nenasilne akcije u kojoj je jedna od tri ključne metode nenasilnog djelovanja upravo nesuradnja. Građanski neposluh je, prema Thoreau, jedino odgovorno ponašanje građanina suočenog s nepravednim zakonom.

Koliko je neposlušnost važna karika u razumijevanju nenasilja svjedoči francuski filozof i teoretičar nenasilja, Jean Marie Muller. U svom novijem djelu Entrer dans l'age de la non-violence [Ući u razdoblje nenasilja] objavljenom 2011. godine, u poglavlju posvećenom pohvali neposluhu, on predstavlja građansku neposlušnost kao izraz građanske odgovornosti. Muller prepoznaje da je odgovornost zajednički temelj koji povezuje nenasilje građanskog neposluha i vrijednosti demokracije/pravednog društva te smatra da „snaga demokracije ne počiva na disciplini svojih građana nego na njihovoj odgovornosti“ (Muller, 2011:22). Muller razlikuje delikventan od disidentskog neposluha. Dok je delikvencija posljedica „nedostatka etičkih zahtjeva“ (ibid.:25), disidentsko ponašanje se temelji na svijesti da „ne određuje zakon što je pravedno, nego pravednost treba odrediti što je zakon“ (ibid.:23). Stoga je disidentsko ponašanje poželjno za jačanje demokracije jer je ono izraz visokog moralnog stava i jer je neposluh primjeren kontekstu nasilja. Nasilje nije zadano prirodom ljudskog roda, smatra Muller, kritički interpretirajući nasilje kao kulturno uvjetovano i preferirano ponašanje. Nasilne reakcije objašnjava činjenicom „da smo nasljednici tradicija koje su sve do jedne oslobodile lijepo i veliko mjesto nasilju, dok za nenasilje nisu našle mjesta“ (Muller, 2011:105). U tom kulturnom kontekstu nasilju treba pružiti otpor neposluhom.

Kriteriji nenasilnog djelovanja prema Hildegard Goss Mayr

Austrijska teoretičarka nenasilja, Hildegard Goss Mayr, također se oslanja na Gandhijevo razumijevanje nenasilja. Kao i prethodni autori, ona definira nenasilje kao etički stav i kao sredstvo borbe. Stav i sredstvo borbe su povezani jer „dok nenasilnu filozofiju bez angažmana treba odbaciti kao pasivnost, koja podržava nepravdu, jednako jasno treba reći, da se nenasilne metode bez etične osnove brzo mogu pretvoriti u čisto sredstvo prisile, što predstavlja nov, suptilan oblik nasilja. Ono neće promijeniti niti angažiranu grupu niti protivnika u smislu veće pravednosti“ (Goss Mayr, 1981:83) Isto tako ona ističe da je cilj nenasilnog djelovanja oslobođenje u sukobu i stvarno rješenje nepravde. Definirajući nenasilje u djelu Der Mensch vor dem Unrecht [Čovjek pred nepravdom] ona podvlači da je nenasilje etički stav iz kojeg subjekt bira prikladna sredstva borbe. Goss Mayr se poziva na Gandhija i smatra važnim njegov zahtjev da je nenasilje traženje istine i to s pozicije najsiromašnijih. Ona ističe kako je moguće samo naizgled djelovati nenasilno, te navodi sljedeće kriterije prema kojima se može razaznati je li djelovanje nenasilno ili se iza nenasilnih formi prikriva nasilje:

1. Nenasilno djelovanje prepoznaje se po pravednom cilju otpora

S obzirom na to da se treba objektivno moći dokazati da su povrijeđena temeljna ljudska prava, Goss Mayr smatra da se u analizi problema uvijek treba uključiti i „stanovište“ / 'istina' protivnika“ (Goss Mayr, 1981:85). Egocentrične inicijative se ne mogu smatrati nenasilnom akcijom pa i kada nije u djelovanju primijenjeno direktno nasilje jer „opravdana vlastita prava se želi ostvariti bez obzira na veću ljudsku zajednicu“ (ibid.).

2. Cilj i sredstvo djelovanja moraju biti u skladu

Nenasilno djelovanje za koje se Goss Mayr u tradiciji Gandhija i Kinga zalaže, prepoznaje sklad između cilja i načina djelovanja/sredstava samo kada nenasilne metode služe pravednom cilju. Naprotiv, ako se pravedan cilj postiže nasilnim putem, ne radi se više o nenasilnoj akciji nego o nasilnoj revoluciji koja, prema Goss Mayr, ne ostavlja prostora za sazrijevanje nego „je nametnuta i […] gotovo uvijek izaziva otpor, otvoren otpor“ (86).[5] Isto tako, nenasilne se metode mogu zloupotrijebiti za nepravedan cilj: „Budući da takvo djelovanje ne odgovara istini i pravdi, ono je prikriven, suptilan oblik nasilja“ (Goss Mayr, 1981:85).

3. Cilj se postiže nizom postepenih koraka

jer je „nenasilno djelovanje proces, koji vodi prema cilju kojem težimo preko mnogih pojedinih koraka“ (ibid.). Potrebno je stalno produbljivati duhovnu snagu i razrađivati strategiju koja odgovara novim situacijama.

4. Cilj nenasilnog djelovanja može se postići samo zajedno, u jedinstvu.

Goss Mayr zajedništvo proteže ne samo na sudionike/ce nenasilnog djelovanja, nego i na protivnike (ibid.:86). U odnosu na navedenu postavku, potrebno je napomenuti da gandhijanska tradicija koju slijedi većina teoretičara nenasilja zagovara razlikovanje između čovjeka/osobe i njegovih čina. „Dok dobro djelo zaslužuje priznanje, a zlo prezir, počinitelj zaslužuje uvijek, već prema tome što je uradio, poštovanje ili sućut“ (Woodcock, 1983:45). To razlikovanje između čovjeka i njegovog konkretnog čina oslobađa nenasilni otpor od neprijateljstva, naime neprijateljstvo više nije potrebno kako bi se sačuvala snaga borbe. Taj postulat nenasilja je jasan kriterij za nenasilje, koji je u nenasilnoj transformaciji sukoba izražen kao pravilo koje glasi: budi blag/a prema osobi, a strog/a prema problemu.[6] U povijesti nenasilne borbe mnogi su primjeri koji čine nenasilno djelovanje prepoznatljivim upravo po ponašanju koje poštuje protivnika, mada se nenasilnom akcijom suprotstavlja njegovom činu. Goss Mayr i Mellon/Semelin navode primjer češkog otpora sovjetskoj vlasti kao i francuski otpor militarizaciji juga Francuske (sa seljacima iz Larzaca) pod vodstvom Lanze del Vasta (Mellon, Semelin, 1994:66).

5. Nenasilje nema kao cilj pobjedu neprijatelja, nego mijenjanje nepravednog stanja

Nenasilna promjena nepravednog stanja vodi brigu o žrtvama nepravde, ali i o onima koji nepravdu čine. Mijenjanje nepravednog stanja znači oslobođenje „pogođenih kao i onih koji su u prvom redu odgovorni za nepravdu“ (Goss Mayr, 1981:87). Temeljna razlika između nasilnog i nenasilnog ponašanja u sukobu upravo se prepoznaje po tome što nenasilno djelovanje ne stremi uništenju protivnika, te tako stvara pretpostavke za pomirenje. Da bi u tome uspjelo nenasilno djelovanje se treba usredotočiti na predmet sukoba, smatra Goss Mayr, oslanjajući se pritom na teoriju francuskog antropologa Renea Girarda o mimetici nasilja.

6. Nenasilje izbjegava mimetiku nasilja[7] jer je fokusirano na problem sukoba

Rene Girard, prema Goss Mayr, upozorava kako strane u sukobu lako dolaze u opasnost da jedna drugu oponašaju. On tu pojavu zove mimetikom nasilja jer se strane u sukobu ponašaju kao rivali[8] koji kao da se natječu  i u tome postaju jedna drugoj sve sličnije. Sam problem, tema sukoba, sve je manje očita. Eskalacija sukoba usmjerava sve više pažnju na „peripetije fizičkog sukobljavanja“.[9]

 

Ana Raffai: Teorijski koncepti o nenasilju I dio

Ana Raffai: Teorijski koncepti o nenasilju III dio