Na temelju predstavljenih teorijskih koncepata nenasilja važno je uočiti  da različiti autori prepoznaju u generičkom pojmu nenasilje dva bitna obilježja: nenasilje je stav odricanja od nasilja i ono je specifična strategija političkog djelovanja bez nasilja. Premda se mogu razlikovati po tipu nenasilja (principijelno ili pragmatično, strateško ili taktično) svim teoretičarima nenasilja je zajedničko da nenasilje, u kontekstu društvene nepravde, odnosno sukoba, definiraju kao način ponašanja koji isključuje nasilna sredstva djelovanja. Stav i način djelovanja isprepliću se tako da su u skladu, kao što i cilj i način djelovanja moraju biti usklađeni. Jedna od nosivih metoda nenasilnog djelovanja je građanski neposluh kao izraz građanske odgovornosti: neposluh/ nesuradnja je etički prikladan odgovor nepravednim društvenim strukturama. Istodobno nesuradnja je efikasna strategija pokretanja društvene promjene.

Teoretičari nenasilja, na koje se pozivamo u ovom tekstu, ističu da se cilj nenasilnog djelovanja postiže u jedinstvu, a to znači uključujući i poštujući protivnika. Principijelno nenasilje ističe i važnost temeljne društvene promjene jer cilj nije pobjeda nad protivnikom nego postizanje pravednosti. Razlike u definiranju nenasilja proizlaze iz toga što različiti autori ističu različite specifičnosti nenasilja: jednima je važno da je nenasilje efikasno sredstvo borbe u političkom sukobu, dok je za druge na prvom mjestu odnos poštovanja prema protivniku i čuvanje sklada između puta i cilja u nenasilnoj borbi. Valjanost pravednog cilja usmjerava  nenasilne metode djelovanja, a izbjegavanje mimetike nasilja čuva sudionike nenasilnog djelovanja od skliznuća u oponašanje nasilja protivnika, i to time što se usredotočuju na rješavanje problema društvenog sukoba, a ne na pobjedu protivnika.

Ekskurs: Nenasilje u kršćanskom kontekstu -  primjer Dorothee Sölle i Dana Berrigana

Dorothee Sölle[1] (1929. – 2003.) jedna je od najpoznatijih teologinja 20. stoljeća. Uz Johanna Baptista Metza i Jürgena Moltmanna ona je utemeljiteljica političke teologije koja „sustavno promišlja odnos vjere i politike“ (Sölle, sv. 1, 2006:75), a teologiju ne razumije samo kao refleksiju već i kao akciju: promišljanje i mirovno djelovanje. Upravo u toj povezanosti teološke refleksije i mirovnog djelovanja uočavamo konceptualnu blizinu aktivnog nenasilja i  političke teologije,[2] u kojoj kako smatra Sölle „svaka teološka rečenica mora biti i politička“ (Sölle, 1995:71). Sölle je zagovarateljica aktivnog otpora protiv nasilja, teoretičarka nenasilja i najpoznatija govornica mirovnog pokreta za razoružanje u Njemačkoj 80-ih godina. Jedna je od malobrojnih, renomiranih predstavnica teologije oslobođenja koja dolazi iz tzv. Prvog, bogatog svijeta. 

Sölle poput ranije predstavljenih teoretičara slijedi osnovne postulate nenasilnog koncepta (korelacija puta i cilja, odnos prema protivniku, prezir kukavičluka, a posebno isticanje pravednosti kao motivacije za djelovanje). Posebnost Söllinog koncepta nenasilja čini teološki kontekst, teologija oslobođenja u koji situira nenasilje. Teologije oslobođenja ozbiljno uzima društveni kontekst i konfrontira ga s biblijskim tekstom i to sa stajališta „siromašnih“. U Söllinom opusu teologija oslobođenja sazrijeva u teologiju mistike otpora. U svom glavom djelu Mystik und Widerstand [Mistika i otpor] (1997.) Sölle  definira nenasilje u mreži pojmova „bez ega“, „bez vlasništva“, „bez nasilja“ kao tri aspekta cjelovitog oslobođenje od nasilja (Sölle, 2007:263). Njenu definiciju cjelovitog oslobođenja od nasilja možemo razumjeti ukoliko imamo u vidu da je militarizam strukturalno nasilje kojem je  u svom mirovnom aktivizmu najjasnije pružala otpor. Militarizam je prema Sölle nedvojbeno u službi obrane bogatstva koje u bogatima razvija navezanost na vlasništvo. Bogatstvo pak Sölle karakterizira kao krađu od siromašnih (Sölle, 1981:135 i Sölle, 2007b:437), a obrana služi očuvanju stečenih privilegija (Sólle, 2009c:376).[3] Specifičan Söllin doprinos tumačenju nenasilja je njeno isticanje da se na nasilje, koje prožima sve slojeve društva, nikako ne smijemo naviknuti, te je nenavikavanje jedan važan oblik otpora nasilju (Sölle, 1997:21). U Söllinom inzistiranju na tome da se ne smijemo navikavati na nasilje prepoznajemo utjecaj Thoreauovog  koncepta građanske neposlušnosti.

Za Sölle je važno da nenasilje veže uz kršćansku tradiciju nenasilja, počevši od kvekera do njezinih suvremenika, američkih pacifista.[4] Presudan utjecaj na Söllin koncept nenasilja u teorijskom kao i aktivističkom smislu imao je susret s američkim pacifističkim pokretom protiv rata u Vijetnamu i suradnja s radikalnim pacifistima poput Dana Berrigana koji „su miru dali njegovo današnje ime: nenasilje“ (Sölle, 1995:167). Borbenost za pravdu je točka poveznica između Söllinog i Berriganovog shvaćanja nenasilja s jedne strane, i Sölline teologije oslobođenja s druge. Američki radikalni pacifisti utječu na smjer Söllinog društvenog angažmana, njezina teologija oslobođenja sazrijeva u mirovno i nenasilno djelovanje, te artikuliranje mirovnog otpora kao teološkog mjesta. Sölle je bila fascinirana radikalnim nenasiljem koje povezuje za nju dosad nespojive krajnjosti kao što je nenasilje i ilegalno djelovanje koje krši zakon.

 Upravo je za radikalni, borbeni pacifizam isusovca Dana Berrigana ( 1921. - 2016.) karakteristično povezivanje nenasilnog aktivizma i prijestupa zakona/ilegalnosti. Uz njegovo ime vežu se akcije poput paljenja vojnih isprava[5] i nedopuštenog ulaska na vojni poligon, razbijanje opreme te prolijevanje vlastite krvi po vojnoj dokumentaciji. Cilj nije bila destrukcija vojnog arsenala nego osvještavanje javnosti o strahotama rata u Vijetnamu.  Povezujući nenasilje sa svjedočanstvom istine, ključno pitanje po Berriganu glasi: „koliko istine smo dužni sebi, jedni drugima, protivniku“ (Berrigan, 1983:74). Temelj nenasilja Berrigan prepoznaje u Evanđelju koje potiče kršćane da radije daju život za druge, nego da ga drugome uzmu. Berrigan pokazuje istančan senzibilitet za protivnika, ističe ljudskost protivnika i kada je on evidentan zločinac. Ljudskost protivnika je obaveza koja proizlazi iz dužnosti prema istini: „dužni smo prema drugome svoju ljudskost, pa i prema nečovjeku“ (ibid.:75).

Ideja da su pacifisti svojim protivnicima možda jedina nada, kako je Dan Berrigan zabilježio uvjerenje svog brata Phila, svjedoči radikalnu ljubav prema neprijatelju. Upravo je ljubav za neprijatelja specifičan kršćanski doprinos nenasilju, obilježje principijelnog nenasilja čiji predstavnik je zasigurno Dan Berrigan. Njegovo radikalno nenasilje slijedi i Sölle. Berrigan je važan jer je izdvojio specifična pravila nenasilnog ponašanja koja je teološki objasnio kao „zapovijedi“, aludirajući na deset Božjih zapovijedi u svom djelu Zehn Gebote auf dem langen Marsch zum Frieden [Deset zapovijedi na dugom maršu mira].[6] Berrigan se puno češće poziva na evanđelje, liturgijsku simboliku negoli na Gandhija, no njegov nepokolebljiv pacifizam koji prema njegovu svjedočanstvu zahvaljuje Dorothy Day, smješta ga unutar pravca promišljanja nenasilja utemeljenog na gandhijanskoj tradiciji. Kada se Berrigan poziva na Krista i evanđelje dokazujući vrijednost nenasilja, on želi, slično kao i Gandhi, izraziti stav da je nenasilje vrijednost koja obvezuje jer je svevremenska i jer je općeljudski uključujuća. To vrednovanje nenasilja u potpunosti je prihvatila i Sölle kao svoju životnu obavezu, kao zavjet koji je dala miru.

Dok je Sölle za osmišljavanje samog koncepta nenasilja teorijski značajnija autorica, Berrigan je značajan zbog svog praktičnog pacifističkog utjecaja.  Započeo je djelovati u maloj grupi od osam katoličkih pacifista i danas je važna povijesna osoba nenasilnog otpora i zbog radikalnih metoda djelovanja (borbeno, ilegalno, nenasilno) i zbog obrazloženja nenasilnog otpora u kontekstu Isusovog nenasilja.[7] Berrigan i grupa Plowshares su bili predvodnici, na početku lavine velikog antiratnog protesta koji je na kraju i zaustavio rat u Vijetnamu. 

 

Ana Raffai: Teorijski koncepti o nenasilju I dio 

Ana Raffai: Teorijski koncepti o nenasilju II dio

Popis izvora i literature:

 Berrigan, Daniel (1983). Zehn Gebote für den langen Marsch zum Frieden. Stuttgart: Kreuz Verlag.

Goss Mayr, Hildegard (1981). Der Mensch vor dem Unrecht – Spiritualität und Praxis gewaltloser Befreiung.  Wien: Europa Verlag.

Goss Mayr, Hildegard (1993). Evanđelje i borba za mir. Zagreb: Kršćanska sadašnjost i Provincijalat franjevaca trećoredaca.

Kumarappa, Bharatan (ur.) (1996). Mahatma Gandhi Für Pazifisten. Münster: LIT Verlag.

Melon, Christian; Semelin, Jacques (1994). La Non-violence. Paris: Presse Universitaires de France.

Muller, Jean Marie (1986). Strategija nenasilnog djelovanja. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Muller, Jean Marie (1988). Lexique de la non-violence. Saint-Etienne: IRNC.

Muller, Jean Marie (2011).

 Entrer dans l'age de la non-violence.  Gordes: Relie. 

Muller, Jean Marie; Semelin, Jacques (1995). Comprendre la non-violence. Loriol: Non-Violence Actualite.

Sharp, Gene (1973) Power and Struggle, 1. dio: The Politics of Nonviolent Action. Boston: Extending Horizons Books.

Sharp, Gene (2008). Von der Diktatur zur Demokratie – ein Leitfaden für die Befreiung. München: Verlag C.H.Beck oHG. 

Sölle, Drothee (1971). Politische Theologie. Stuttgart u: Sölle, Dorothee (2006i). esammelte Werke Band 1:“Sprache der Freiheit“, Stuttgart: Kreuz Verlag.

Sőlle, Dorothee (1981). Im Haus des Menschenfressers. Reinbek bei Hamburg: Rowohlt Taschenbuch Verlag.

Sölle, Dorothee (1987). New Yorker Tagebuch.Zürich: Prendo. U: Sölle, Dorothee (2009c). Gesammelte Werke Bad 9: „Gott denken“. Stuttgart: Kreuz Verlag.

Sölle, Dorothee (1994). Gewalt. Ich soll mich nicht gewöhnen. Düsseldorf: Patmos Verlag.

Sölle, Dorothee (1997). Mystik und Widerstand „Du stilles Geschrei“. Hamburg: Hoffmann und Campe Verlag. U: Sölle, Dorothee (2007). Gesammelte Werke Band 6: „Du stilles Geschrei“ Wege der Mystik. Stuttgart: Kreuz Verlag.

Sölle, Dorothee (2007b). Mystik des Todes.  Stuttgart: Kreuz Verlag.

Sölle, Dorothee (1995). Gegenwind. Erinnerungen. Hamburg: Hoffmann und Campe.

Tolstoj, Lav Nikolajevič (2012). U što vjerujem? Zagreb: Vbz.

Woodcock, G. (1983). Der gewaltloser Revolutionär, Leben und Wirken Mahatma Gandhis. Kassel: Bettenhausen.

Ebert, Theodor (1978). „Was ist unter einer „gewaltfreien Aktion“ zu verstehen?“: 1-5. http://www.archiv-activ.de/index.php?page_id=60 (5.11.2012.).

Müller, Barbara; Schweizer, Christine (2000). „Gewaltfreiheit als Dritter Weg zwischen Konfiktvermeidung und gewatsamer Konfliktaustragung“ u Kempf, Wilhelm ur. (2000). Konflikt und Gewalt: Ursachen – Entwicklungstendenzen – Perspektiven Münster, str 82 – 111. www.hsfk.de/downloads/Barbara_Mueller-fertig.pdf (8.8.2012.).

Muller, Jean Marie (2004). „Die Gewaltlosigkeit als Philosophie und Strategie“ – predavanje na IFOR konferenciji u Magdeburgu „Pazifismus heute“  www.konfliktkultur.info/media/g-text 05.htm (15.3.2013.).

Thoreau, Henry David (1848). Civil Disobedience. https://xroads.virginia.edu/~hyper2/thoreau/civil.html (89.2013.).

Weber, Thomas; Burrowes, J.Robert (1991). „Nonviolence: An Introduction“: 1-29 http://www.nonviolenceinternaational.net/seasi/whatis/book.php (2.3.2013.).