Kažnjavanje siromaštva prisilnim radom
Siromaštvo nije životni stil i nitko ne bira živjeti u bijedi, biti vječno gladan ili zabrinut hoće li zadržati krov na glavom. Zamislite da vam na račun mjesečno sjeda 1.000 kuna, odnosno 132,72 eura – biste li s tim iznosom u mjesec dana kupiti dovoljno hrane da svaku večer ne legnete gladni? Kakve bi kvalitete bila ta hrana i kako bi ona utjecala na vaše zdravlje? Kako biste platili režije i ostale mjesečne troškove?
Upravo je to iznos koji mjesečno dobivaju korisnici zajamčene minimalne naknade (ZMN). Pravo na ZMN prema Zakonu o socijalnoj skrbi imaju samci ili kućanstva koja „nemaju dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba“. Ako i zanemarimo činjenicu da teško da se osnovne životne potrebe mogu podmiriti s tih maestralnih 132,72 eura, kao dodatno apsurdni moment nameće se činjenica da u ustavom proklamiranoj socijalnoj državi Hrvatskoj korisnici za taj bijedni iznos moraju – besplatno raditi.
„Vraćanje duga društvu“ izraz je koji se najčešće može čuti kao argument za odredbe Zakona o socijalnoj skrbi koje predviđaju rad za opće dobro bez naknade na koji su se obvezni odazvati svi radno sposobni ili djelomično radno sposobni korisnici ZMN-a, ako ne žele izgubiti i tu bijednu naknadu. Taj izraz također otkriva kako se u Hrvatskoj više ni ne skriva da se prema sustavu socijalne skrbi vlada odnosi kao prema sustavu koji, eto, siromašnima daje kredite – a te će kredite otplatiti besplatnim radom.
Da stvari stavimo u konkretniju perspektivu: neto minimalna plaća u 2023. iznosi 554,18 eura. Korisnik zajamčene minimalne naknade obavezan je mjesečno raditi za opće dobro bez naknade 60 do 90 sati (38 do 56 posto radnog vremena) – uzmemo li kalkulator u ruke vrlo brzo shvaćamo da je iznos ZMN-a značajno manji od minimalne plaće koju bi za tu količinu rada trebali dobiti. Naravno, korisnici ZMN-a ne dobivaju veću naknadu ako rade – samo neće izgubiti pravo na tih mizernih 132,72 eura.
No nije sve ni u naknadama. Pravo na bolovanje, godišnji odmor, naknadu za prijevoz, topli obrok – ništa od toga korisnicima ZMN-a koji rade za opće dobro bez naknade nije garantirano jer u zakonu za njih nije predviđeno sklapanje ugovora o radu. S obzirom na to da mjeru provode jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, uvjeti rada, kao i radna mjesta na kojima korisnici rade (ali nisu na njima zaposleni!) razlikuju se.
Drugim riječima, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave dobivaju besplatnu radnu snagu za poslove za koje uglavnom ne mogu naći radnike (zapitajmo se zašto?) prema kojima zakonski nemaju nikakve obaveze koje poslodavci inače imaju, a korisnici ZMN-a kažnjeni su jer su siromašni, i to prisilnim radom. Trebamo li spominjati da je prisilni rad zabranjen međunarodnim ugovorima koji štite ljudska prava, počevši od Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda?
S obzirom na sve navedeno, a i brojne probleme povezane s mjerom rada za opće dobro bez naknade koji ne stanu u ovaj tekst, zajedno s Centrom za mir, nenasilje i ljudska prava iz Osijeka provodimo projekt „Rad za opće dobro bez naknade – socijalna (NE) pravda?!“. Istražujemo koliko u Hrvatskoj ima radno sposobnih i djelomično radno sposobnih korisnika ZMN-a (zaista malo i brojka je u konstantnom padu), a koliko ih je obuhvaćeno mjerom, koliko jedinica lokalne i područne (regionalne) provodi mjeru te pod kojim uvjetima, itd. Drugim riječima, istražujemo kako provedba mjere zaista izgleda na terenu. Paralelno s tim, analiziramo međunarodne ugovore i praksu Europskog suda za ljudska prava kako bismo ukazali na kršenje temeljnih ljudskih (ekonomskih i socijalnih) prava korisnika ZMN-a. Nakon toga sastavit ćemo i policy brief u kojem ćemo donositeljima odluka uz analizu situacije predložiti i rješenja za izmjenu postojeće regulative. Istovremeno sa svime Centar za mir, nenasilje i ljudska prava korisnicima ZMN-a pruža besplatnu pravnu pomoć. A sve to s ciljem da se ova štetna odredba Zakona o socijalnoj skrbi ukine.
Socijalna pravda jedna je od temeljnih vrijednosti Republike Hrvatske, barem na papiru. Vjerujemo da mi, građani Republike Hrvatske, dijelimo taj sustav vrijednosti – stoga poručujemo Vladi: siromaštvo nije izbor i ne treba se kažnjavati!
Ovaj projekt je financiran sredstvima Europske unije. Stavovi i mišljenja izneseni u ovom projektu su stavovi i mišljenja autora i ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
