• Presuda Europskog suda za ljudska prava jednoglasno je odlučila i izrijekom navodi kako je Republika Hrvatska postupanjem prema Madininoj obitelji prekršila zabranu kolektivnog protjerivanja (članak 4 Protokola br. 4 Konvencije). O krivom tumačenju presude i dezinformiranju javnosti obavijestili smo Odbor ministara Vijeća Europe kojima smo do sada podnijeli i tri podneska u skladu s Pravilom 9.2. zbog neadekvatnosti predloženih akcijskih planova Vlade RH.
• MUP navodi kako “čak niti Nezavisni mehanizam nadzora nije zaprimio nikakvu prijavu te nema saznanja o navodnim događajima”. U ovoj izjavi MUP govori o mehanizmu koji je sam postavio i koji se preko MUP-a financira. Radi se o mehanizmu koji “nenajavljene” posjete i uvid u informacijski sustav MUP-a mora tom istom MUP-u najaviti 24 sata ranije. Navedenom mehanizmu prvi je mandat obilježen skandalima - prepravljanjem polugodišnjeg izvješća kako bi se maknula rečenica o pushbackovima i prvom godišnjem izvješću koje navodi dijalog s MUP-om i tek one incidente koji su medijski popraćeni diljem Europe. U drugom mandatu, koji je započeo u studenom 2022. na 18 mjeseci, aktivnosti mehanizma su se provodile samo od lipnja do prosinca 2023. zbog onoga što njihov izvještaj navodi kao "brojne nelogičnosti u samom projektu, a koje je MUP potpisnicama Sporazuma naknadno predstavio”. Također, radi se o mehanizmu čija je web stranica, zamišljena za direktan kontakt građana i žrtava prema mehanizmu, postavljena tek u kolovozu 2024. godine i čije je posljednje “polugodišnje” izvješće, koje obuhvaća period od posljednje dvije godine, na tom istom webu postavljeno pa potom nedavno uklonjeno. Mi smo ga u CMS-u na vrijeme pohranili, pa ga dijelimo s vama. 
•  Istodobno je Centar za mirovne studije tijekom godina podnio više od 10 kaznenih prijava zbog slučajeva nasilnih protjerivanja na našim granicama koja su u većini slučajeva uključivala upravo mučenje, nanošenje tjelesnih ozljeda, prisilno svlačenje te krađu ruksaka i mobitela. Do danas za navedeno nitko nije odgovarao.
• Kao i proteklih osam godina, MUP nastoji diskreditirati svaku žrtvu, organizaciju i medij koji izvještavaju o sustavnoj praksi nezakonitih protjerivanja. Sada ponovno tvrde kako žene sokovima lažiraju svoje ozljede, baš kao što su ranije muškarce optuživali za isto. Ipak, na strani žrtava stoje brojni dokazi, tisuće svjedočanstava i nepobitne medicinske dokumentacije.
• Posebno je sramotan komentar MUP-a kako im je neshvatljivo neprijavljivanje policijskog seksualnog nasilja toj istoj policiji. Svjedočimo tome kako se u Hrvatskoj (ne)kažnjavaju slučajevi silovanja državljanki Republike Hrvatske, osobito kada su počinitelji policajci ili osobe na utjecajnim pozicijama. Stoga nikoga ne bi trebalo čuditi da tražitelji međunarodne zaštite ne prijavljuju seksualno nasilje koje počine policajci.

Dokazi koje je organizacija No Name Kitchen prikupila, a The Guardian objavio predstavljaju još jednu u nizu potvrda istinitosti svjedočanstava žrtava nezakonitih protjerivanja. Nadalje oni pokazuju da ljudima koje MUP često optužuje da prelaze granicu ilegalno i namjerno nemaju dokumente, taj isti MUP oduzima i uništava dokumente na temelju kojih bi mogli jednostavnije ostvariti prava koja im zakonom pripadaju. Uništavanjem dokumenata izbjeglica MUP osigurava svoju tezu kako izbjeglice u Hrvatskoj nemaju potrebne dokumente.