A ja? Moja je majka na mene uvijek ostavljala hladan i odbojan dojam. Kada bih je zagrlila, ukipila bi se, zadržala dah, sve dok je ne bih pustila. Tada sam često mislila da me ne može smisliti. Na kraju je više nisam ni htjela dotaknuti, počela sam se gaditi. Danas uviđam koliko je morala biti preopterećena: Kada joj je bilo 15 godina u Jugoslaviji su uvedeni rasni zakoni, morala je napustiti školu, nositi židovsku zvijezdu, odreći se svog uobičajenog života. Skrivati se, bježati. Sa 17 godina dospjela je u logor. Gađenje prema poniženjima, prema drugim zarobljenicima, gađenje od same sebe. Nešto se u njoj skamenilo, zauvijek. Samo je u otporu, u borbi još mogla osjetiti samu sebe. Moja nelagoda u njezinoj blizini bila je zapravo njezina vlastita. Preuzeli smo traume naših roditelja, vrlo detaljno, potpuno. Govorili smo o logorima koje nikada nismo vidjeli, o osjećaju koračanja u maršu smrti, i uvijek nanovo o smrti. Bili smo identične kopije naših roditelja i njihove povijesti.
Adriana Altaras, Titove naočale